Svi smo čuli za suđenje vješticama u Salemu, koje je, pogonjeno mržnjom, glupošću i praznovjerjem, u razdoblju između veljače 1692. i svibnja 1693. na optuženičku klupu dovelo više od dvije stotine nevinih ljudi. Manje su, međutim, poznati neki od uistinu bizarnih detalja iz ovog razdoblja tame, a upravo njima se bavi naš današnji članak.
“Greškice” se i najboljima događaju
Na suđenjima, devetnaestero ljudi – četrnaest žena i petorica muškaraca – proglašeno je krivima za vještičarenje, šurovanje s Nečastivim i slične opačine te obješeno (ne, nisu bacani na lomače kao što se često pogrešno misli!). Gilesa Coreya, čovjeka koji je odbio tražiti pomilovanje, mučitelji su slučajno zgnječili teškim kamenom dok su pokušavali iz njega izvući priznanje i molbu za oprost. Još petero optuženih umrlo je u zatvoru.
Kasnije, kad se histerija smirila, suci su priznali da su, ups, malčice pogriješili te da su smaknuti po svoj prilici bili nevini, no ne vjerujemo da je njihovoj tugujućoj rodbini to bila naročita utjeha. Ono što je slabije poznato jest činjenica da se u se u Salemu nije sudilo samo vješticama i vješcima. Vjerovali ili ne, na optuženičkoj klupi našle su se i – rajčice! Da, govorimo o istim onim rajčicama koje stavljamo u salatu ili hamburgere. Evo kako je sve počelo!
Grešna rajčica
Rodno mjesto rajčice je Južna Amerika. Plemena Inka i Azteka uzgajala su je stoljećima prije Krista, a kad je prenesena u zapadni svijet, korištena je isključivo kao ukrasna biljka. Europljani su je, naime, dugo odbijali jesti, smatrajući je otrovnom.
S jedne strane, crvena boja u prirodi nerijetko upućuje na opasnost; s druge, pričalo se da rajčica ima blaga afrodizijačka svojstva, što ju je u puritanskim očima činilo grešnom. Na one koji su te vražje plodove jeli gledalo se prijekim okom. Gradske vlasti odlučile su stati na kraj toj bezbožnoj praksi i tako se siroto voće našlo na sudu, pod optužbom da može izazvati bludne misli/radnje ali i smrt konzumenata.
Obrana crvenih optuženica
U obranu rajčica skočio je stanoviti Robert Gibbon, ustvrdivši kako ovi plodovi ne samo da nisu otrovni nego su zdravi i vrlo ukusni. Ovaj umirovljeni pukovnik održavao je natjecanja u uzgoju najveće rajčice, a uz to ih je svakodnevno jeo, zbog čega ga je većina sugrađana smatrala luđakom. Kako njegove riječi u sudnici nisu imale velikog odjeka, odlučio je prijeći na težu artiljeriju.
Na jednoj raspravi pojavio se s golemom košarom rajčica te ih, s nepokolebljivom odlučnošću i dostojanstvenim držanjem, jednu po jednu smazao. Kako se nije srušio mrtav niti su mu izrasli rogovi, sud je odbacio optužbu protiv rajčica, a to voće je od tog trenutka malo-pomalo nalazilo put na jelovnike dobrih građana Salema.
Piše: Lucija Kapural
