Stravični nacistički eksperimenti sa slanom vodom

Vjerojatno smo se svi u jednom trenutku nagutali morske vode, koja je iznimno slana pa stvara u ustima neugodan okus gorčine. Ono što je slično slatkoj i slanoj vodi je ponajprije transparentnost i fluidnost, no morska voda sadrži enormne količine soli. U Drugom svjetskom ratu mornaričke i zračne njemačke snage interesiralo je koliko ljudski organizam može živjeti bez slatke vode te je u središtu interesa brojnih eksperimenata bila desalinizacija morske vode, kako bi ona postala prihvatljiva za piće vojnicima, koji se nađu u okruženju bez pristupa slatkoj vodi. Ukoliko vas zanima kako su se i gdje provodili eksperimenti sa slanom vodom, kao i koji su rezultati ovih pokusa pročitajte članak kojega donosimo danas.

Romi iskorišteni za pokuse

Dr. Hans Eppinger  i drugi  liječnici su u logoru smrti Dachau za potrebe njemačke vojske radili eksperimente s morskom vodom, od srpnja do rujna 1944. U tu svrhu liječnici su iskoristili devedeset Roma kojima su, čini se, davali minimalnu količinu hrane i morsku vodu s kemikalijama,a pri čemu su dodaci imali za cilj potencijalno smanjivanje slanosti morske vode. Romi su nakon što su postali dehidrirani lizali oprane podove, pokušavajući doći do koje kapljice svježe slatke vode.

Početak procesa samouništenja


Kako bi razumjeli svu nehumanost ovog postupka, malo ćemo se pozabaviti ljudskim organizmom. Sol stvara veliki pritisak na bubrege koji djeluju kao glavni filter u organizmu. Kada su bubrezi opterećeni solju, rade pod velikim pritiskom. Kada je u organizam unesena veća količina slane vode tijelo treba znatno veću količinu slatke vode kako bi se slana voda mogla ukloniti iz organizma. Kako bi tijelo osiguralo tekućinu koje nema, organizam počinje uzimati vodu iz svojih zaliha osiguravajući si na taj način daljnji opstanak. No kada se te zalihe potroše počinje proces samouništenja, sličan s tempiranom bombom kojoj sat otkucava. Poanta je ako pijete slanu vodu, vi ne unosite zapravo tekućinu već ju gubite što dovodi do iscrpljivanja cijelog organizama, grčeva u mišićima, suhih usta i strašne žeđi. U tijelu nakon toga ništa vise ne funkcionira ni srce, ni probava, ni živčani sustav. Nakon izvjesnog vremena nastupa koma praćena zatajivanjem organa, a ishod je na kraju uvijek smrt.

Svi sudionici pomrli

Eksprimenti su izazvali ogromnu patnju i smrt svih učesnika, koji su umirali u razdoblju između šestog i dvanaestog dana od početka pokusa. Nijemci nisu uspjeli desalinizirati vodu, kako bi je učinili prihvatljivom za piće. Saznali su da tijelo može podnijeti određenu razinu soli prije dehidracije, a riječ je o gore opisanom postupku trošenja tjelesnih rezervi prije početka raspada sustava.

Hans Eppinger je izvršio samoubojstvo mjesec dana prije nego što je počelo suđenje  u Nürnbergu. Ovdje se samo može postaviti pitanje bi li žrtve ovog neizrecivog užasa tješila spoznaja da je njihova smrt danas doprinijela razvoju znanosti i nekome pomogla ili bi bili užasnuti što je njihova patnja iskorištena. Pitanje je retoričko jer oni na njega ne mogu dati odgovore, a i da mogu vjerojatno bi bili različiti, kao što se razlikuju mišljenja znanstvenika diljem svijeta, kako se odnositi prema rezultatima ovih nacističkih iživljavanja.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari