Stravični mit o Imbuncheu, monstrumu koji hoda na rukama i hrani se ljudskim mesom

Araukanci, andska skupina južnoameričkih Indijanaca, u vrijeme dolaska Španjolaca zauzimali su gotovo čitavo područje Čilea, da bi potom bili potisnuti prema jugu zemlje, gdje ih danas živi oko 670.000, a mjestimice ih ima i u Argentini. Nazvani su po čileanskoj provinciji Arauco, koja pak naziv vuče od riječi “ragh”, u značenju “glina”, i “ko” odnosno “voda”. Opisuju ih kao visoke, stasite ljude ukošenih očiju, istaknutih jagodičnih kostiju i krupnih glava.

U prošlosti, bili su na glasu kao vješti ratari, a uz to su uzgajali ljame, bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Osim mesa i povrća, na meniju im se katkad znala naći ljudetina: kanibalizam je, naime, bio raširen u njihovom društvu. Od kukuruza su pravili chicu, alkoholno piće koje su koristili u svetim obredima. I dan-danas nastaje na tradicionalan način: žene u zabačenim selima na Andama žvaču kukuruz, a potom ga pljuju u posude s toplom vodom. Dobivena smjesa se ostavi da fermentira. Rezultat tog postupka je tekućina žuta i gusta poput gnoja, koja se poslužuje u izdubljenim bućama zvanim “pilche”. Okus je onakav kakav biste i očekivali od ispljuvka – odvratan!

Od ljudi koji jedu druge ljude, piju pljuvačku i trguju ženama kao robinjama možda ne biste očekivali sofisticiranost, no Araukanci su u mnogočemu bili upravo takvi. Vještinu kovanja svladali su i prije dolaska Europljana, a po izradi rukotvorina od drva, kosti i kamena nisu imali premca na čitavom kontinentu. Odjeću su pravili od kože, koju su živali iglama od ribljih kostiju. Nadalje, govorništvo je kod njih bilo na visokoj cijeni. Retorika se podučavala u posebnim školama, a bez oratorskog dara nitko nije mogao uživati ugled niti steći značajniji položaj.

Neustrašivi ratnici, vješti s lukom i strijelom, djecu su od malenih nogu vodili su u rat. U petnaestom stoljeću, odbili su mnoge napade Inka, koji su ih uporno pokušavali pokoriti, da bi 1614. stvorili državu i nazvali je La Frontera odnosno Araucania. Prodorima Europljana odolijevali su sve do 1881. godine, a o njihovoj junačkoj borbi protiv osvajača govori “La Araucana”, pjesma španjolskog vojnika i književnika Alonsa de Ercille y Zúñige.

Najpoznatija i najbrojnija araukanska plemena, Mapuche (“ljudi zemlje”), Picunche (“ljudi sa sjevera”) i Huilliche (“ljudi juga”), dijele zajednički jezik, a posebnim dijalektima govore pripadnici naroda Cunco, Diviche, Leuvuche, Manzanero, Moluche, Pehuenche, Ranquelche, Salinero, Serrano i Chilote.


Potonji, nastanjeni na čileanskom otočju Chiloé, na glasu su po jedinstvenoj arhitekturi, u kojoj dominiraju neobične drvene crkve, te uistinu osebujnom folkloru i mitologiji. Mit o Imbuncheu uistinu je zastaršujuć. Riječ je o djetetu koje je zli čarobnjak oteo te ga namjerno unakazio zašivši mu noge na leđa, da bi ga potom zatočio u mračnu špilju. Ondje, Imbunche je malo-pomalo gubio osobine čovjeka, da bi se u konačnici pretvorio u čudovište dugih očnjaka koje hoda na rukama, glasa se režanjem i hrani se ljudskim mesom.

U mitologiji Chilota važno mjesto pripada i Traucu, humanoidnom stvorenju patuljastog rasta i zle ćudi. Premda je zastrašujuće ružan, s unakaženim licem i nogama bez stopala, ovaj stanovnik šumskih predjela posjeduje prirodni magnetizam, kojim prisiljava mlade djevojke da mu se podaju (neželjene trudnoće često se objašnjavalo djelovanjem ovoga šumskog demona). Kao da do nije dovoljno gadno, onaj tko ga pogleda u oči umire u najgorim mukama!

Piše: Lucija Kapural

Komentari