Stravičan vikinški običaj: Kolektivno silovanje ropkinje pokojnog poglavice

Ako vam se pri spomenu pojma “vikinški sprovod” javlja predodžba pokojnika položenog u brod koji lagano odmiče ka pučini, dok ga kolege ratnici zasipaju plamtećim strijelama, vjerojatno ste gledali previše hollywoodskih povijesnih spektakala. Ovo je bila iznimka rezervirana za moćnike a ne pravilo, i to iz jednostavnog razloga: bilo bi skupo, a bogme i nepraktično, na ovakav način spaljivati silne brodove. Istina je da su Vikinzi bili ljudi od mora, ali u njemu u pravilu nisu otpravljani na put u Valhallu. Zajedno s oružjem, pokapani su u širokim i dubokim rupama omeđenim kamenjem. Ako se radilo o običnom ratniku, u toj bi rupi i ostao. Mrtvim poglavicama ili proslavljenim ratnicima bila je pak privremeno boravište… Na žalost njihovih ropkinja.

Prema detaljnom izvještaju Ahmada ibn Fadlana, arapskog putopisca iz 10. stoljeća, poglavica bi u raki proveo okruglih deset dana. Dok su ga grickali crvi, njegove ožalošćene ropkinje poredale bi se u špaliru. Ratnici bi tada bi odabrali djevojku – u pravilu onu najljepšu – koja će se njihovu pokojnom gazdi pridružiti na putovanju zagrobnim životom. Siroticu bi nakon toga držali pod prismotrom, tjerajući je da se “ubija” u alkoholu, a kad bi ceremonija kremacije počela, od nje se očekivalo da ide od šatora do šatora dok seksualno ne bi zadovoljila svakog muškarca u naseobini. Dok bi je hrabri ratnici obljubljivali (odnosno, današnjim rječnikom, silovali), u uho su joj šaptali sljedeću rečenicu: “Reci gospodaru da ovo činim zbog ljubavi prema njemu”. Posljednja postaja njezina tužnog puta bio je najveći šator u selu, u kojem se morala podati šestorici ratnika, nakon čega bi je zadavili užetom te, za svaki slučaj, proboli u srce. Tada bi je, zajedno s pokojnikom, položili na brod ili lomaču te zapalili. Koji je smisao ove jezive prakse? Vikinzi su ovo činili kako bi bili sigurni da će ropkinja služiti gazdi i na onome svijetu, a silovanje je bilo u funkciji akumuliranja pokojnikove životne sile.

Piše: Lucija Kapural


Komentari