Sramota i ponos britanske ratne mornarice – ‘Dreadnought Hoax’

Dana 7. veljače 1910. godine, kapetan HMS Dreadnoughta, tadašnjeg ponosa britanske ratne mornarice, usidrenog kod engleskog gradića Weymoutha, primio je neobičan telegram. Naime, rečenog datuma kontaktirao ga je predstavnik princa Makalena od Abesinije, obavijestivši ga da su princ i njegova pratnja u privatnom vagonu krenuli iz Londona te da bi voljeli razgledati njegov brod. I doista, još istog dana šesteročlana skupina, obrasla bradama i pokrivena turbanima, doputovala je u Weymouth gdje je svečano dočekana. Budući da domaćini u tako kratkom roku nisu uspjeli pronaći etiopsku zastavu, gostima u počast izvješena je zastava Zanzibara, povodom čega je vojni orkestar odsvirao i zanzibarsku himnu. Nakon svečanog postrojavanja mornara i njihove smotre, plemenitim gostima pokazan je brod, prilikom čega su neki od njegovih časnika primili i etiopsko ordenje. Iako je kapetan broda čitavu skupinu „veselih divljaka“, kako mu ih je predstavio njihov europski vodič, pozvao i na večeru, oni su to odbili te su se nakon razgledanja broda odvezli kočijom koju im je on naručio. Premda je i sama po sebi tada bila vrijedna pažnje, ova vijest vjerojatno ne bi ostala u sjećanju suvremenika duže od nekoliko godina da nije bilo jednog bitnog detalja: nitko tko je posjetio brod tog 7. veljače 1910. godine nije bio stvarni pripadnik etiopske carske obitelji!

Zahvaljujući pismu njegovog organizatora, Horacea de Vere Colea, u medijima je uskoro razotkrivena istina te je opisani događaj u historiografiju ušao pod nazivom ‘Dreadnought Hoax’. Naime, prerušivši se pomoću lažnih brada, tamne kozmetike i istočnjačke odjeće u etiopske crnce, HMS Dreadnought je posjetila skupina književnika okupljenih u Bloomsbury krug; među njima i kasnije poznata spisateljica Virginia Woolf i njezin brat Adrian Stephen. Prema njihovom naknadnom svjedočenju, idejni začetnici te šale bili su časnici suparničkog broda HMS Hawke. Na njihovu zamolbu, Cole – koji je već ranije imao iskustvo uspješne glume zanzibarskog sultana pred gradonačelnikom Cambridgea – svoje je prijatelje organizirao u prinčevsku skupinu i poslao spomenuti telegram. Kako bi bila što uvjerljivija, skupina je naučila i nekoliko riječi svahilija, dok je ostatak rječnika obilato upotpunila izrazima temeljenima na miješanju latinskih, grčkih i potpuno izmišljenih riječi. Među njima, kao izraz divljenja i odavanja priznanja, istaknuo se usklik „bunga, bunga“ koji se u britanskoj i svjetskoj javnosti održao i idućih desetljeća, zadobivši nove konotacije tek s aferama Silvija Berlusconija. Posebno je zanimljivo što se među prevarenim časnicima, za koje su „prinčevi“ tvrdili da su bili toliko pristojni da im je bilo gotovo žao što ih toliko sprdaju, nalazio i Virginijin rođak, koji ju međutim nije prepoznao pod njezinim kostimom, čak ni kada je početak kiše zaprijetio topljenjem njezine šminke i otpadanjem brade.

Dakako, premda zbog nepostojanja zakona koji bi takvo što zabranjivao njezini počinitelji nisu mogli biti krivično gonjeni, mornarica – u tim godinama uhvaćena u utrku u naoružanju sa snagama Njemačkog Carstva – ovu neslanu šalu nije primila previše blagonaklono pa su u parlamentu pokrenute i rasprave o karakteru ceremonijalnih prijema na ratnim brodovima. No, iako su sudionici (izuzev Virginiju) naposljetku dobili simboličko batinanje po stražnjicama, ovaj je događaj ipak ostao zapamćen u pozitivnijem duhu čak i među prevarenima. Štoviše, nakon što je tijekom Prvog svjetskog rata posada HMS Dreadnoughta postigla izniman uspjeh u sukobu s njemačkom podmornicom, jedna od telegramom poslanih čestitki sadržavala je upravo famozne riječi pohvale – „BUNGA, BUNGA!“

Autor: Saša Vuković 

Komentari