Poštom se danas može slati puno toga, no u odnosu na prošla vremena uvedena su ograničena. Nekada su se poštom mogla slati i djeca, da dobro ste pročitali nije šala. U ovom članku vratit ćemo se u to vrijeme, a to su bile rane godine 20. stoljeća, konkretno razdoblje između 1913. i 1920. U tom kratkom periodu roditelji su svoju djecu dostavljali poštom diljem Sjedinjenih Država pri čemu je cijena dostave ovisila o težini djeteta i mjestu na koje je dijete bilo poslano. Pa krenimo u prošlost američkog poštanskog sustava.
Sigurno se pitate zašto bi netko svoje dijete slao poštom. Bilo je to zgodno za roditelje, ne zato što su bili lijeni ili pak loši roditelji već je to često bio jedini način da djeca posjete obitelji, a da se roditelji financijski ne iscrpe. Djecu su slali rodbini putem poštara koji je morao preuzeti ulogu dadilje, no to je bilo znatno jefitnije i ugodnije roditeljima koji su tako uštedjeli, a nisu morali mijenjati prijevozna sredstva i putovati s jednog mjesta na drugo, u vrijeme kada infrastruktura nije bila dovoljno razvijena. Naravno, djeca nisu bila upakirana i prekrivena poštanskim markama te je postojala velika razina povjerenja između pošte i šire zajednice, jer inače do svega ovog ne bi ni došlo. Doduše djeca su mogla imati na odjeći markice i to je bilo sve. Ove markice su bile potvrda plaćene poštarine.
Nejasni poštanski propisi
Poštanski sustav u SAD-u stvoren je na Drugom kontinentalnom kongresu 1775. godine, na kojem je ujedno Benjamin Franklin imenovan prvim generalnim upraviteljem pošte, čime su stvoreni temelji današnje američke pošte. Benjamin Franklin je ovaj sustav učinio učinkovitim te je u tu svrhu došlo do sandardizacije cijena usluga prema težini pošiljki i udaljenosti na koje se šalju. Međutim, situacija se promijenila do sredine 19. stoljeća, kada su građani postali nezadovoljni zbog visokih cijena poštanskih usluga, a u međuvremenu su privatne tvrtke uspostavile jeftinije usluge dostave. U takvoj novonastaloj situaciji pošta se našla u problemu pa je Kongres pretvorio američku poštansku službu u javnu, a koja nije morala biti profitabilna, čime pošta postaje konkuretna na tržištu s privatnim tvrtkama.
Propisi su u početku bili prilično nejasni što se može, a što ne može slati poštom. Međutim, uspostavljen je standardan cjenik koji je bio više nego povoljan. Kongresnim aktom iz 1845. ustanovljena je cijena slanja pisama koja je iznosila za udaljenosti manje od 500 km, 5 centa dok je iznad te udaljenosti bila duplo viša, što je i dalje bilo više nego prihvatljivo. Prva je beba poslana poštom uoči Prvog svjetskog rata, 1913. godine. Jesse i Mathilda Beagle odlučili su poslati svog sina teškog 4,5 kilograma baki u mjesto udaljeno kilometar i pol od roditeljske kuće. Ova ih je usluga koštala samo 15 centi. Slučaj je brzo dospio na naslovnice i tako je sve počelo. Nekoliko mjeseci kasnije obitelj Savis iz Pine Hollowa platila je oko 11 današnjih dolara za slanje svoje kćeri rođacima u Clay Holow. Najpoznatije dijete koje je putovalo poštom je Charlotte May Pierstorff, a koja je preko pošte došla baki u Grangevile, koji je bio udaljen od roditeljskog doma oko 120 kilometara, a za što bi roditelji platili 38 dolara da je putovala standardnim prijevozom, no za putovanje poštom potrošena je samo jedna trećina navedenog iznosa. Na kaput joj je jednostavno stavljena plaćena markica. O ovom slanju napisana je čak i knjiga koja se naziva Mailing May. Već 1914. javljaju se glasovi protiv ovakve poštanske usluge, no ona se i dalje nastavlja.
Nije to do emocija već pragmatike
Uskoro je donesena i uredba koja je zabranila poštanskim radnicima da primaju djecu koja bi se transportirala putem pošte. No, ona se nije poštivala barem ne u velikom broju. Tako je već 1915. godine žena poslala svoju šestogodišnju kći iz svog doma na Floridi u dom svog oca i djetetova djeda u Virginiju. Bilo je to putovanje dugo preko 1100 km i do danas slovi kao najduže poštansko putovanje jednog djeteta. Zadnje sigurno dokumentirano putovanje djeteta poštanskom službom zabilježeno je u kolovozu 1915. godine. Dijete je tom prigodom proputovalo nešto više od 60 kilometara, od kuće djeda i bake do mjesta u kojem je stanovala djetetova bolesna majka. Zadnji zabilježeni slučajevi pokušaja slanja djece poštom datiraju iz 1920. godine.
Vrijeme je to strahovite inflacije i nastojanja da ljudi lakše prežive, a takav odabir slanja nije imao veze s emocijama već s pragmatikom. Uglavnom su se djeca slala na manje udaljenosti pa su roditelji poslovali s lokalnim službenicima, što je ulijevalo povjerenje roditeljima zbog čega su imali dojam da su im djeca u sigurnim rukama, osim toga tu su postojali “instrumenti osiguranja” slanja na nešto veće novčane iznose.
Fotografije na kojima poštanski službenici nose djecu u poštanskim torbama rezultat su samo snimanja za medije i nemaju veze sa stvarnošću jer u stvarnosti djeca nisu baš putovala u poštanskim torbama.
Piše: Sonja Kirchhoffer
