Sodoma i Gomora na Tiberu: Hoćeš glumiti? Moraš spavati s duceom!

Za stvaranje najvećega filmskog studija u Italiji zaslužan je – Benito Mussolini! Duce je rano shvatio propagandni potencijal filma, pa je naložio da se južno od Rima izgradi kompleks studija koji će parirati onima hollywoodskim. Pod budnim okom arhitekta Gina Peressuttija, marljivi radnici posao su dovršili za samo 475 dana. Cinecittà, grandiozno zdanje koje se prostiralo na 40.000 četvornih metara, otvorena je 1937., pod fašističkim motom “Film je najsnažnije oružje”. Frank Capra, slavni američki redatelj talijanskog podrijetla, studio je nazvao “Hollywoodom na Tiberu”. Ondje su nacionalne zvijezde poput Sophije Loren, Claudije Cardinale i Franca Fabrizija radile prve korake prema slavi.

Alessandro Pavolini, kasniji ministar kulture, htio je fašističke ideje progurati u sedmu umjetnost. Big boss je rekao “ne”. “Želim da ljudi u kinu zaborave na stvarnost i prepuste se malograđanskim sanjarenjima”, bio je jasan Mussolini. Tako je i bilo: 90 posto filmova snimljenih u fašističkoj Italiji bilo je melodramatskog karaktera. Ti su uraci prozvani “filmovima bijelog telefona”, budući da se radnja odvijala u aristokratskom okruženju, u domovima u kojima se često nalazio tadašnji simbol prestiža – stilski bijeli telefon. U duceovu rezidenciju svakodnevno su, u limuzini zatamnjenih stakala, dovožene mlade glumice i starlete, pa je Cinecittà dobila još jedan nadimak – “Sodoma i Gomora na Tiberu”.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, saveznici su žestoko bombardirali područje, gotovo sravnivši sa zemljom filmski grad. Nakon kapitulacije Italije, Cinecittà je služila za smještaj izbjeglica. Procvat renoviranog studija dogodio se u pedesetima, kad se, zbog nižih troškova, značajan dio američke produkcije seli na europsko tlo. “Quo vadis”, “Ben Hur” i “Kleopatra” samo su neki od hollywoodskih spektakala snimanih u studijima Cinecittà. Ondje su zanate brusili i domaći velikani – Fellini, Antonioni i Visconti.  Osamdesetih, nakon što je umalo bankrotirala, Cinecittà je privatizirana. U tome neslavnom razdoblju, najznačajniji događaj vezan za nju bilo je održavanje Eurovizije. Na staze stare slave vraća se koncem devedesetih, kad se ondje ponovno počinju snimati filmovi.

Piše: Lucija Kapural

Komentari