Snaga ljudske gluposti: Primjer Aralsko jezero

Vijesti o ekološkim problemima u javnost pristižu, ali čini se na “kapaljku”, tako se rijetko može čuti neki podatak o jednom od najvećih svjetskih jezera, onom Aralskom koje samo što nije presušilo. Želite li saznati što se točno dogodilo s jezerom i kakva je njegova budućnost, pročitajte ovaj članak.

Razlozi nestajanja

Aralsko jezero se prostire, ili bolje rečeno, prostiralo na graničnom području današnjeg Kazahstana i Uzbekistana, i svojom  je površinom ulazilo u jedno od nekoliko najvećih svjetskih jezera. Do 1991. godine to je područje bilo dio teritorija Sovjetskog Saveza. Jezero se počelo smanjivati još 40-ih godina 20. st., od kada je sovjetska vlast odlučila okolno područje pretvoriti u uzgajalište pamuka, koje za svoj uzgoj traži puno vode, više negoli uzgoj nekih drugih kultura. Prvo su izgrađeni kanali za navodnjavanje koji su odvodili vodu iz dviju rijeka (Amu-Darja, Sir-Darja), a kako su se pokazali “dobrim rješenjem”, novi kanali su se gradili bez previše razmišljanja, pri čemu se o jezeru nije vodilo računa. Uz to su se ovdje za povećanje uroda koristili herbicidi i pesticidi u velikim količinama, koji su jednim dijelom s otpadnim vodama završavali na području jezera gdje su se upili u tlo. Takva je politika imala katastrofalne ekološke posljedice za Aral. Primat je imao spomenuti uzgoj pamuka, ali su se ovdje uzgajale primjerice i žitarice i lubenice. Količina vode se kroz desetljeća intenzivno smanjivala, a što je dovelo do povećanja saliniteta vode. Salinitet je povećan za gotovo 50 posto, što je uništio okolnu floru i faunu. Satelitske snimke iz 2014. godine pokazuju da se opseg jezera smanjio od 1960. godine na 10 posto veličine prvotnog jezera.

Profit od pamuka


Na ovu je ekološku katastrofu upozoravao već odavno, professor emeritus, Denys Brundsen s  prestižnog King’s College-a u  u Londonu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Kazahstan, a još manje Uzbekistan nisu se željeli odreći profita koji im je donosio uzgoj pamuka. Kazahstanska vlada odlučila je, u međuvremenu, sanirati situaciju koliko to god bude u njezinoj moći te je uz pomoć vlastitih sredstava i donacija Svjetske banke podignula dugačku brana još 2005. godine, kako bi se spriječilo otjecanje vode sa sjevera na jug. U samo nekoliko mjeseci nakon izgradnje brane došlo je do povećanja vodostaja jezera za 3,3 m. Računa se da će se u idućih 10-ak godina voda podići još za nekoliko metara.  Tako da je na ovom području ponovno oživjelo umrtvljeno gospodarstvo vezano uz ribarenje. No, kada je u  pitanju Uzbekistan situacija je sasvim drugačija jer je tamošnja vlada odlučila dati prioritet profitu utemeljenom na uzgoju pamuka, zbog čega se riječna voda i dalje koristi u svrhu poljoprivrede. Područje Uzbekistana  je od 1930. do 1990. bilo jedno od najvažnijih svjetskih izvoznika pamuka zbog čega je ovdje svjesno žrtvovana sudbina ovog dijela jezera. O vlasti i politici Uzbekistana prema svojim građanima dovoljno govorii činjenica da su oni prisiljeni u sezoni branja pamuka volontirati.  Ovdje umjesto jezera danas egzistira sablasna pustinja Aralkum, čiji toponim je podsjetnik na nekadašnje jezero.

Djeca najveće žrtve 

Kako se čini Uzbekistanci su odlučili iskoristiti ovo područje za vađenje prirodnog plina iz korita nekadašnjeg jezera.  Problematično je to što su ovdje nataložene goleme količine kemikalija. Mješavina prašine, soli i kemikalija uzrokuje brojne zdravstvene probleme ovdašnjem stanovištu. Pijesak i sve ostale kancerogene tvari s njim šire se vjetrovima i uzrokuju niz problema. Prosječna dob života se u tom dijelu Uzbekistana smanjila za čak 15-ak godina, a najvećim dijelom su žrtve djeca čiji je mortalitet izuzetno visok. Goleme količine pesticida kako bi se povećao urod, sada su stigle na naplatu. Zbog zatrovanosti cijelog područja stanovništvo je pogođeno neplodnošću i raznim zdravstvenim problemima poput onih sa srcem, bubrezima, pojedinim vrstama raka dok djeca pate od respiratornih problema.

Projekt sadnje drveća provodi se “puževim korakom”

Aralsko jezero nakon ovog povećeg novčanog ulaganja daje prihode ribarima Kazahstana dok Uzbekistanci koji su živjeli dobrim dijelom i od ribarstva i s njom povezanom industrijom, doživjeli su gospodarski slom zbog kojega je velik dio stanovništva iselio dok su tu ostali živjeti uglavnom stariji ljudi i oni koji nemaju kamo. Profesor Brundsen kaže da je putujući Uzbekistanom susretao pothranjene i siromašne ljude, koji još uvijek žive vjerujući da će se dogoditi čudo koje će riješiti ili barem ublažiti njihove egzistencijalne probleme.
Trenutačno se pokušava provesti projekt prema kojem bi se posadilo milijun stabala kako bi se zaustavilo širenje zagađenog tla atmosferom,a stabla bi bila prva obrana od klimatskih promjena koje su pogodile primarno Uzbekistan. Projekt je počeo prije nekoliko godina, iako je do sada napravljen dio posla, no ovim tempom za njegovo dovršenje trebat će otprilike 150 godina, što pokazuje pasivnost i krajnju ne brigu po pitanju budućnosti ove regije. Završit ćemo s citatom američkog književnika Roberta Heinleina: “Nikada nemojte podcijeniti snagu ljudske gluposti”.

Piše: Sonja Kirchhoffer

 

Komentari