Lavine su prirodna sila čija razorna moć nije ništa manja od one uragana, potresa ili poplava. Dobra vijest: u pravilu se događaju u nenaseljenim mjestima, pa ljudske žrtve nisu toliko česte. Loša vijest: kad se dogode, šanse za preživljavanje gotovo da ne postoje. Jedna od najgorih tragedija povezanih s ovom elementarnom nepogodom odigrala se u blizini Wellingtona, zabitog mjestašca uz prugu u američkoj saveznoj državi Washington.
Prvog dana ožujka 1910. godine, dva vlaka kompanije “Great Northern Railway – lokalni putnički i brzi poštanski s istoka – zaustavio je sniježni nanos u klancu Stevens, u podnožju planinskog masiva Cascade. Iz Wellingtona, smještenog na zapadnoj strani prolaza, upućen je poziv nadležnim željezničkim službama, a ove su uložile golemi napor kako bi vlakovi nesmetano nastavili putovanje. Vrlo brzo, postalo je jasno da je njihov trud uzaludan.
Snijeg je padao brzinom od 0.3 metra na sat, a željeznička ralica ubrzo je ostala bez ugljena. Oluja je jačala iz minute u minutu, a zalihe hrane postajale su sve tanje. Pokazalo se, međutim, da putnici ne moraju strahovati zbog gladi. Ledenom pustoši odjednom se prolomio stravičan zvuk, istodobno potmuo i snažan. Dok su shvatili odakle dolazi, svi ljudi koji su se našli na pruzi već su bili mrtvi. Evo što se dogodilo: stotinjak metara iznad njihovih glava, odlomila se ledena stijena, koja je za sobom povukla tone snijega, bljuzge i siga. Sila lavine oba je vlaka gurnula u četrdeset pet metara duboku dolinu rijeke Tye, a devedeset šestero ljudi ostalo je zakopano pod debelim nanosima snijega i leda. Preživjelih nije bilo. Ta katastrofa smatra se najgorom željezničkom nesrećom u američkoj povijesti.
Piše: Lucija Kapural
