Iza naoko bezazlenog naziva lingchi krije se jedna od najokrutnijih praksa u povijesti ljudskog roda. O čemu se radi, dijelom otkriva prijevod s kineskog jezika, koji glasi “smrt tisuću rezova”. Kao metoda mučenja i egzekucije, primjenjivala se gotovo tisuću godina: prvi zapisi o njoj sežu iz 905., perioda vladavine dinastije Qing, a izvan zakona je stavljena tek 1905., kad su u Kini zabranjena javna pogubljenja.
Rezervirana za najgore od najgorih – državne izdajnike, ubojice roditelja i gospodara te protivnike konfucijanizma – pretpostavljala je polagano komadanje čovjeka sve dok ovaj ne izdahne. Cilj je bio maksimalno produžiti agoniju žrtve, pa su je izvodili samo najiskusniji i najvještiji krvnici. Od ovih se zahtijevala sigurna ruka i vrhunsko poznavanje ljudske anatomije – prethodno su prolazili zahtjevne “tečajave” te dobivali specijalnu “dozvolu za rad”. Oni najpopularniji imali su i crtu za showbusiness: budući da je lingchi promatrala masa razgaljenih gledatelja, trebalo im je pružiti spektakl. Krvnik bi na desetke noževa skrio u vreću, a na svakom od njih bila je oznaka koja je pokazivala kojem je dijelu tijela namijenjen. Potom bi, poput mađioničara koji izvlači zeca iz šešira, metodom slučajnog odabira dohvatio jedno sječivo i pokazao ga publici, a okupljeni bi, poneseni krvavim porivima (možda i strahom od slične sudbine), oduševljeno klicali. Žrtva, čvrsto privezana na stup, mogla je samo vrištati dok bi joj odsijecali prste, šake, uši, nos, genitalije ili pak čitave udove, i nadati se da će je smrt što prije povući u svoj utješni zagrljaj. Posljednji dodir sa sječivom, svojevrsni coup de grâce, bila je dekapitacija ili ubod u srce.
Zapisi svjedoče da je ova stravična metoda egzekucije znala potrajati i danima, što se osiguravalo davanjem opijuma žrtvi. Rekord je postignut na tijelu stanovitog Liu Jina, eunuha u carskoj službi koji je 1510. osuđen na smrt zbog kovanja urote: nesretnik je umro nakon tri dana, sveukupno zadobivši 3.300 rezova! Postojao je, međutim, način da se proces ubrza. Ako su bili dovoljno imućni, prijatelji i rodbina osuđenika mogli su potkupiti krvnika kako bi što prije zadao fatalni rez. To ih je koštalo “kao svetog Petra kajgana”, budući da je rizik za samog krvnika bio golem: ako bi mu dokazali da je namjerno skratio patnju žrtve, i sam je mogao završiti kao objekt lingchija.
Nevjerojatno, ali ova metoda egzekucije nije se temeljila isključivo na sadizmu. Imala je, naime, i filozofsku komponentu: prema Konfucijevom učenju, tijelo koje nije cjelovito u trenutku smrti neće biti takvo niti u zagrobnom životu. Drugm riječima, osuđenik se kažnjavao i na onome svijetu!
Piše: Lucija Kapural
