Rodom Gruzijac skromnog porijekla, Josif Visarionovič Staljin 1922. je godine postavljen na mjesto generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a, nakon čega je proširio svoje ovlasti i likvidirao sve koji su mu se protivili, čime je de facto postao diktator. Ostao je zapamćen kao jedan od najnemilosrdnijih vladara u povijesti čovječanstva.
Izreka „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika“ vrlo je često atribuirana sovjetskom diktatoru Josifu Visarionoviču Staljinu. Štoviše, s vremenom je ta poveznica postala toliko snažna da se uvukla čak i u školske udžbenike, pa i biografije bivšeg sovjetskog vođe. Postoji i više teorija o tome kada je izrekao spomenutu rečenicu, no najčešće se spominje konferencija u Teheranu 1943., kada je Winston Churchill prigovorio na njegov prijedlog o otvaranju drugog bojišta u Francuskoj, na što mu je Staljin odgovorio spomenutu rečenicu. Nekada se u ovom kontekstu spominje i Churchillova kći Mary Soames koja je navodno čula kako Staljin izgovara nešto slično tome u Berlinu odmah nakon rata.
Međutim, iako izreka služi za dočaravanje Staljinova beskrupuloznoga i ciničnoga načina razmišljanja, nema nikakvog dokaza da je on uistinu tako nešto izrekao. Sjećanje Mary Soames ne smatramo vrlo uvjerljivim jer je teško vjerovati da bi Staljin doista rekao tako nešto u Berlinu, pred ljudima koji su upravo pretrpjeli strahovita ratna razaranja, posebno ne pred utjecajnim ličnostima iz stranih država.
S druge strane, izreka je popularna jer je u nekoj mjeri istinita – bliskost žrtve promatraču je važnija od broja žrtava. Smrt jedne osobe koju poznajemo pogodit će nas mnogo snažnije nego vijest o smrti više tisuća nepoznatih ljudi negdje daleko od nas. Ako ne od Staljina, odakle onda potječe ova izreka? Točan izvor spomenute izreke ne može se sa sigurnošću utvrditi, no dva najvjerojatnija kandidata nisu bili ni političari ni vojnici, već pisci.
Prvi je Kurt Tucholsky, njemačko-židovski novinar i satiričar te čvrsto uvjereni pacifist. U njegovu eseju o francuskom humoru iz 1932. godine (njem. Französischer Witz), lik francuskog diplomata u jednom trenutku izusti „Rat? Meni on nije toliko strašan. Da, smrt jednog čovjeka je katastrofa, ali smrt stotina tisuća ljudi – čista statistika!“
Drugi je Erich Maria Remarque, također Nijemac i pacifist. U njegovu romanu Crni obelisk (njem. Der schwarze Obelisk, 1956.), o Njemačkoj u međuratnom razdoblju osmo poglavlje završava rečenicama: „Čudno, mislim si, kako smo vidjeli toliko smrti u ratovima i znamo da nas je dva milijuna uzalud poginulo, a ipak nas je toliko potresao ovaj jedan čovjek dok smo istovremeno gotovo zaboravili ona dva milijuna. Ali to je jednostavno tako, jer je jedan čovjek uvijek mrtvac – a dva milijuna samo statistika.“
Valja napomenuti da su slične izjave bile zastupljene i među novinama u razdoblju iza Drugoga svjetskoga rata, ali i u međuratnom razdoblju. Tako je npr. u časopisu The Atlantic Monthly (danas The Atlantic) kritičar Charles J. Rolo u listopadu 1948. tijekom razmatranja problema kako riječima izraziti emocionalnu realnost masovnih užasa naveo da je neki „Francuz“ jednom izjavio da je „jedan ubijeni čovjek nesreća, a milijun njih statistika.“ U drugim publikacijama postoji još sličnih navoda, ali svima je zajedničko da su satiričnog i antiratnog karaktera.
Dakle, rečenica koja se obično koristi za prikazivanje hladnokrvne indiferentnosti nemilosrdnog i ciničnog vođe prema patnji običnog čovjeka zapravo je vrlo vjerojatno potekla od generacija antiratno nastrojenih pisaca koji su živjeli i djelovali u razdobljima nakon dva svjetska rata.
Piše: Boris Blažina
