Šmrči, puši, piši: Bili su braća po peru, ali i po – igli!

Onaj tko misli da je talent jedino što je potrebno da bi se netko zvao piscem ne može biti udaljeniji od istine. To je tek preduvjet, krava koju treba svakodnevno musti da bi se natipkale stranice i stranice teksta. A to ne ide uvijek lako. Muza je ponekad tvrdoglava, bijeli papir kao da se ruga onome tko ga treba ispuniti. Dodajmo tome pritisak svakodnevnog života: žena kvoca, lova se topi, izdavači pritišću… Ne čudi stoga činjenica da je niz književnih velikana, u lovu na inspiraciju, posezao za opijatima. Mnoga braća po peru bila su i braća po igli, a mnoga remek-djela svjetske književnosti nastala su u pomućenom stanju uma. Evo nekoliko primjera:

Kad zabava prestane

Godine 1971. Hunter S. Thompson (1937. – 2005.) objavljuje roman “Strah i prezir u Las Vegasu”, ponajbolji primjer gonzo novinarstva. U njemu je opisao putovanje u Las Vegas, kamo je, u društvu odvjetnika Oscara Acoste, poslan kako bi napravio izvještaj o pustinjskoj moto-utrci. Novinarski zadatak pretvorio se u psihodeličnu odiseju dvojca u potrazi za američkim snom. Na put nisu krenuli praznih ruku. “Imali smo dvije vrećice trave, sedamdeset pet kuglica meskalina, pet kartončića natopljenih LSD-om, soljenku dopola punu kokaina te čitavu galaksiju šarenih tableta za dizanje, spuštanje, vrištanje i smijanje. Zatim pola litre tekile, litru ruma, gajbu Budweisera i pola litre čistog etera”, opisao je putovanje američkom pripizdinom. Zbog neograničene konzumacije psihodeličnih droga, halucinacije poput one da “letiš po sobi poput ping-pong loptice” za pisca su bile uobičajena pojava. S obzirom na to kako je živio, dugo je poživio – dolinu suza i LSD-a napustio je u dobi od šezdeset sedam godina, ispalivši si metak u glavu. U oproštajnom pismu je kao razloge koji su ga nagnali na taj čin naveo “starost i nedostatak zabave”.

Draga, smijem li pucati u tebe?

William S. Burroughs (1914. – 1997.), predvodnik beat generacije, s gorespomenutim kolegom nije dijelio samo ono “S” na mjestu srednjeg imena. Od četrdesetih godina naovamo, bio je više-manje stalno “ubijen” od droge. Marihuana, hašiš, ljepilo, opij, kodein, LSD – vjerojatno ne postoji droga koja nije pronašla put do njegovih nosnica ili žila. Heroin mu je ipak bio najmiliji. “Pušio sam ga, jeo, šmrkao, ubrizgavao u vene, gurao u rektum. Igla nije važna – na koji god način ubaciš to sranje u sebe, rezultat je isti”, govorio je. Priznao je još nešto: bio je toliko drogiran kad je pisao svoje najpoznatije djelo, roman “Goli ručak”, da se nikad nije uspio sjetiti što taj naslov doista znači! Činjenica da je bio homoseksualac nije ga spriječila da se oženi s Joan Vollmer – u boljoj polovici našao je idealnu partnericu za opijumske maratone. Jednom takvom prilikom, ideja da ona stavi čašu s vodom na glavu a da je on pokuša pogoditi metkom supružnicima se učinila savršeno razumnom. William, nažalost, nije bio vješt poput imenjaka Tella pa je, umjesto čašu, pogodio Joaninu glavu. Sirotica je ostala na mjestu mrtva, a Burrougs je, umjesto robije, zahvaljujući obiteljskim vezama uspio ishoditi dvije godine uvjetne kazne. Unatoč navikama koje bi posramile i Keitha Richardsa, Burroughs je dočekao duboku starost. Umro je u dobi od osamdeset tri godine, od srčanog udara.

Kriva je CIA! Ili možda izvanzemaljci?

Jedni ga smatraju genijalnim vizionarom, drugi ga otpisuju kao šizofrenika, ali će se svi složiti da je Philip K. Dick (1928. – 1982.) jedan od najboljih i najplodnijih znanstvenofantastičnih pisaca svih vremena. Osobito produktivan bio je tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća: u tom periodu, napisao je dvadeset romana, preko stotinu kratkih priča i niz eseja. Ako vam se takav tempo čini neprirodnim, u pravu ste: u vrijeme dok je stvarao svoja kapitalna djela, svakodnevno se “pucao” opijatima u rasponu od sirupa za kašalj, preko marihuane i valiuma do kokaina i heroina. Takve navike rezultirale su nemogućnošću razlikovanja snova od jave i snažnim halucinacijama. Nakon što mu je netko provalio u kuću, narednih jedanaest godina “davio” je poznanike maštovitim teorijama zavjere: za taj čin je krivio tajnu policiju, CIA-u, izvanzemaljce, kolege koji su mu htjeli “maznuti” ideje i samog sebe (jedna od teorija je bila da je provalio u vlastitu kuću nakon što mu je vlada u tajnom laboratoriju isprala mozak!), da bi naposljetku zaključio kako se ipak radilo o običnom lopovu. Umro je u pedeset četvrtoj godini od moždanog udara, a premda su njegovi romani oduvijek imali fanatične obožavatelje, svjetsku slavu stekao je tek posthumno, kad su po njima snimljeni holivudski filmovi “Totalni opoziv”, “Uljez”, “Vrištavci”, “Specijalni izvještaj” i “Istrebljivač”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari