Slavni fizičar svoje je ingeniozne teorije prvo otkrivao – psu Tobyju!

U novom dijelu Edinburgha, na adresi George Street, namjernik će možda zastati pored impresivne skulpture Jamesa Clerka Maxwella (1831. – 1879.), jednog od najvećih znanstvenih umova u škotskoj povijesti. Ako se bolje zagleda, prolaznik će primijetiti da podno nogu najznačajnijeg fizičara viktorijanske ere, zauvijek zarobljen u sivom kamenu, leži čupavi psić. Zašto je ovom četveronošcu podignut spomenik? Pa, razlog za to valja tražiti u ekscentričnoj osobnosti njegovog gazde.

Maxwell je nedvojbeno bio genij. Ali, još od djetinjstva, i neka vrsta izopćenika – što silom prilika, a što vlastitom odlukom. Sin imućna odvjetnika, rane je dane proveo izoliran na očevoj farmi u okolici Edinburgha, tražeći zaklon od bučnih, nerijetko agresivnih školskih kolega s kojima nije imao ama baš ništa zajedničko. U dobi od trinaest godina osvojio je školsku matematičku medalju, ali i prvu nagradu za pjesništvo. Sa nepunih četrnaest, napisao je prvi znanstveni rad – u njemu je opisao mehanički način crtanja matematičkih krivulja s komadom konopa, pojednostavivši Descartesove uvide. Sveučilište je upisao u nježnoj dobi od šesnaest godina, a budući da su ga smatrali premladim za izlaganje pred auditorijem, njegove radove predstavljali su brojni tutori. Nakon diplome, postaje profesor prirodne filozofije na Sveučilištu Marischal u Aberdeenu, da bi najproduktivniji dio karijere ostvario u Londonu, kao član Kraljevskog društva. Utemeljio je kinetičku teoriju plinova, točno predvidio prirodu Saturnovih prstenova, a najpoznatiji je po istraživanjima elektromagnetskoga polja. Postavio je pravilo za određivanje smjera magnetskoga polja što ga stvara protjecanje struje kroz vodič (pravilo desnoga vijka); dao jednadžbe koje opisuju širenje elektromagnetskih valova (Maxwellove jednadžbe); predvidio postojanje elektromagnetskoga zračenja, a njegova teorija utjecala je na Einsteina i specijalnu teoriju relativnosti. Mjerna jedinica magnetskoga toka u CGS-sustavu, gorje na Veneri i Saturnov prsten nose njegovo ime. A pas, gdje je u svemu tome pas? Ne brinite, nismo zaboravili na njega!

Kao što smo već napomenuli, Maxwell je bio samotnjak, a uz to i osobenjak. Nikad, međutim, nije bio sam – posvuda je vodio svoga četveronožnog prijatelja, irskog terijera Tobyja. Premda se egzistencija malenog lajavca svodila na spavanje, proždiranje golemih kolićina psećih keksića i povremeno naganjanje mačaka, Maxwell je bio uvjeren da je Toby njegova srodna duša te da ga, kao takav, razumije bolje od ikog… Da stvar bude luđa, znanstvenik je vjerovao da psić razumije i njegove zamršene teorije te ih je upravo njemu prvome izlagao. Tek nakon što bi Toby potvrdno zalajao u znak slaganja s gospodarovim uvidima, Maxwell se osjećao spremnim da ih podijeli i s ostatkom svijeta.

Piše: Lucija Kapural

Komentari