Ako ste se ikad “razbacali” na pjesme “One Way Or Another”, “Maria”, “Heart of Glass”, “Sunday Girl”, “Hanging On A Telephone”, “The Tide Is High”, jasno vam je zašto su hitovi grupe “Blondie” od objavljivanja do danas ostali neizostavna stavka na playlistama mnogih klubova. Priča o jednom od najutjecajnijih američkih bendova počinje u jesen 1974., kad su se u njujorškom klubu upoznali Debbie Harry i Chris Stein. Zanosna plavuša i ružnjikavi crnokosi momak naoko su imali malo toga zajedničkog: ona je bila energična i sklona seksualnom eksperimentiranju, on je bio šutjivi, introvertirani štreber iz fine obitelji. Jedno im je, međutim, bilo zajedničko – ljubav prema glazbi. Ona je pjevala, on je svirao gitaru, a oboje su bili amaterski skladatelji. Nakon godinu dana druženja, koje je polagano preraslo u romantičnu vezu, osnovali su bend, zajedno s bubnjarom Clemom Burkeom i klavijaturistom Jimmyjem Destrijem. Prvotno su se trebali zvati “Angel and the Snake”, ali su se momci, kad im je Debbie ispričala da joj vozači kamiona redovito trube nazivajući je “plavušicom”, opredijelili za ime “Blondie”. Premda su prva dva albuma, koja su donijela snažan punk rock i new wave zvuk, bila uspješna u Australiji i Engleskoj, američko tržište pokorili su tek trećim nosačem zvuka, klasikom “Parallel Lines”. Uz prekid u osamdesetima, grupa je nastavila harati po vrhovima top ljestvica do dana današnjeg.
Svega toga ne bi bilo da se, ledene zimske večeri početkom sedamdesetih, nije uključio Debbien nagon za samoodržanjem. Oko ponoći, vraćala se iz bara u kojem je konobarila, psujući kišu i lošu sreću. Kako love za taksi nije imala, bila je presretna kad se neki automobil zaustavio pored nje, a ljubazni vozač joj ponudio prijevoz. Da je pogriješila, postalo joj je jasno čim je sjela u vozilo. “Primijetila sam da s unutrašnje strane vrata nije bilo kvake, što je upalilo alarm u mojoj glavi. Vozač, premda mlad i naočit čovjek, promatrao me na način koji mi se nije sviđao. Pretvarala sam se da je sve u redu da bih, čim mi se pružila prilika, provukla ruku kroz prozor i otvorila vrata s izvanjske strane. Iskočila sam iz auta u trenutku kad je usporio te, onako oguljenih koljena, pojurila kao da me svi vragovi gone. Čula sam ga kako koči i psuje za mnom, ali se nisam okretala da provjerim proganja li me ili ne”, prisjeća se. Identitet vozača otkrila je nekoliko godina kasnije, kad je na televiziji vidjela vijest o njegovom uhićenju. Radilo se o Tedu Bundyju, jednom od najokrutnijih serijskih ubojica svih vremena. “I danas me prođu srsi kad pomislim da sam lako mogla postati njegova prva žrtva”, priča pjevačica.
Piše: Lucija Kapural
