Čak i najveći glazbeni laici čuli su za “sveto trojstvo” tvoraca violina iz Cremone – obitelji Amati, Stradivari i Guarneri. Početkom šesnaestog stoljeća, kad violina dobiva najznačajnije mjesto u solističkom muziciranju, ovaj ljupki talijanski gradić postaje svjetska prijestolnica izrade tih glazbala.
Godine 1566. Andrea Amati stvorio je suvremeni oblik violine. Sin imućnih roditelja, imao je sredstava da nabavi najbolje materijale za svoje instrumente, koji su ga pak dodatno obogatili. Odgojio je mnoge majstore zanata, a učenik koji je nadmašio učitelja bio je Antonio Stradivari. Nikad prije njega violine nisu proizvodile tako plemenit, puni i sladak zvuk, pa ne čudi podatak da se mnoge od njih nalaze u rukama svjetski poznatih gudača današnjice.
Kvaliteti Stradivarijevih violina uspjele su se približiti jedino one Giuseppea Guarnerija (1698. – 1744.). Od svih majstora iz Cremone, upravo on je bio najosebujniji. Odrastao je u obitelji graditelja violina, naslijedivši zanat od djeda i oca, no za razliku od predaka, skromnih, tihih i radišnih ljudi, Guarneri je bio eksplozivne naravi. Premda je, zbog križeva koje je izrezbario u unutrašnjosti svojih glazbala, dobio nadimak del Gesù (“od Isusa”), bio je pravi vrag. Često je zavirivao u dno čašice, svađao se sa znancima i potpunim strancima te sudjelovao u tučnjavama, koje je u pravilu započinjao bez povoda. Zbog izazivanja nereda u javnosti, više je puta završio iza rešetaka, pa je o zatvoru u šali govorio kao o svome drugom domu. Premda u tamnici nije raspolagao kvalitetnim drvom i lakom, čak su i violine koje je ondje stvorio remek-djela. Prema nekim izvorima, učinio je i jedno teško nedjelo. Je li Guarneri doista ubio čovjeka, majstora iz konkurentske radionice violina? Ne postoje dokazi da je ta mračna legenda istinita. Ali ni oni da nije.
Ono što se pouzdano zna jest to da je njegov kratki život obilježilo rivalstvo s Antonijem Stradivarijem. Premda je Guarneri bio na glasu kao inovator, koji je stalno eksperimentirao s debljinom stijenki violine, oblikom F-rupa i drugim elementima, nije mogao držati korak s gotovo nadljudski efikasnim konkurentom. Stradivari ga je, naime, mrvio brzinom izrade, ali i slavnim imenom.
Kako bi preživio, Guarneri je morao izrađivati sve više violina, a doslovce krvavi rad (katkad bi mu dlanovi prokrvarili!) sve više je uzimao danak njegovu fizičkom i psihičkom zdravlju. Da stvar bude gora, “u fušu” je radio kao gostioničar, tako da odmora za njega praktički nije ni bilo. Violine koje je stvorio u zadnjih sedam godina života bile su svjedoci njegova tužnog stanja. Nastale u razdoblju kad ga je već proždirala bolest, prepoznatljive su po nesimetričnim, grubo obrađenim F-rupama. Prema nekim povjesničarima, zadnje violine koje je potpisao Guarneri zapravo je izradila njegova supruga, Njemica Katarina Rota!
Za razliku od Stradivarija, koji je doživio duboku starost od devedeset tri godine, izrađujući glazbala praktički do zadnjeg dana, Guarneri je svijet napustio nadugo nakon četrdeset šestog rođendana, bolestan, potpuno iscrpljen i frustriran. Nesretni čovjek nije mogao ni slutiti da će virtuozi kasnijih stoljeća, poput Yehudija Menuhina, Henryka Szerynga i Isaaca Sterna, prednost davati upravo njegovim violinama moćna, tamnog zvuka…
Među Guarnerijevim violinama jedna zauzima posebno mjesto: ona na kojoj se proslavio Niccolò Paganini. Najveći violinist svih vremena, karakterom vrlo sličan Guarneriju, nazivao ju je svojim “topom”, pa se ona i danas pod tim nazivom (“il cannone”) čuva pod staklenim zvonom u muzeju u Genovi.
Piše: Lucija Kapural
