Skromnog genija smatraju začetnikom op-arta u Hrvatskoj i tvorcem vizualnog identiteta Lijepe naše

Ako vas za života proglase genijem ili barem vrhunskim majstorom svoga zanata, postoji velika vjerojatnost da će vam silni hvalospjevi zavrtjeti glavom i učiniti vas ponešto umišljenima. U slučaju Miroslava Šuteja (1936. – 2005.), situacija je dramatično različita. Jedan od najsvestranijih likovnih umjetnika na našim prostorima, cijenjeni slikar, grafičar, scenograf i akademik, bio je izuzetno skroman čovjek. Nikada nije imao potrebu nametati se javnosti; zapravo, osim predana rada, i nije imao drugih potreba. Gotovo da nema umjetničkog medija, žanra, materijala ili tehnike u kojima nije ostavio prepoznatljiv trag. Umjetnik paradoksa, nestašni homo ludens, ozbiljan profesor dječačke znatiželje, hrabro je eksperimentirao s avangardnim stremljenjima, ostajući autentičan. Dok se uz Šutejev opus redovito vežu kategorije imaginacije, kreativnosti, humora i neoskvrnjenosti ideologijom, uz njegovu osobu veže se epitet čovjeka o kojem baš nitko nema ružnu riječ.

Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiju likovnih umjetnosti, u klasi uglednog Marijana Detonija. Prvu samostalnu izložbu održao je davne 1962. u Studentskom centru. Šutejev ulazak na likovnu scenu jedan je intuitivni likovni kritičar popratio riječima: “Momak koji se pojavio niotkuda, ali čije ime valja zapamtiti”. Bile su to proročanske riječi – Šutej osvaja glavnu nagradu na Trećem bijenalu mladih u Parizu, što mu omogućuje da kao stipendist godinu dana provede u “gradu svjetlosti”.

Po povratku u domovinu, intenzivno eksperimentira s plohom. Rotira crno-bijele geometrijske forme stvarajući nemirne kompozicije koje se doimaju kao prikazi staničnih struktura. Njegovi optički crteži (primjerice glasovita grafika “Bombardiranje očnog živca”) dijelom počivaju na spoznajama tada vrlo popularne  psihologije percepcije i čine Šuteja jednim od začetnika op-arta u Hrvatskoj. Riječ je o apstraktnim radovima koji djeluju izravno na vizualnu percepciju promatrača, stvarajući učinak simultanog kontrasta, iluziju pokreta, vibracije valovitih linija, sugestiju dubine ili ispupčenosti ravne slike. I dok takva optička umjetnost gradi prividan, virtualan pokret, Šutej ide korak dalje: njegova kinetička djela podrazumijevaju stvarno, mehaničko kretanje. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, stvara seriju mobilnih skulptura i grafika, u kojima su statičnoj površini dodani pomični elementi konstrukcije. One pozivaju promatrača na reakciju, pa njegovom intervencijom nastaju nove kompozicije. Na taj način dokida se teza da umjetnik u potpunosti definira i dovršava svoje djelo – promatrač postaje njegov suigrač i partner.


Aktualnost Šutejevih radova rano je prepoznata u europskim okvirima pa, osim sudjelovanja na izložbama “Novih tendencija”, tijekom šezdesetih i sedamdesetih biva pozvan na velike izložbe optičke i kinetičke umjetnosti po Europi. Ciklus “Ruke” vrhunac je njegova svježeg, ležernog, nepretencioznog pristupa stvaralaštvu: otisci Šutejevih dlanova položeni su na staklo fotokopirnog stroja i tako umnoženi, a u njima je maštoviti umjetnik vidio lice, biljke, strojeve, gradove i još bezbroj fantastičnih stvari. Manje je poznato da je načinio i velik broj erotskih grafika, iznimno duhovitih i razigranih. Široj javnosti je, međutim, najpoznatiji kao tvorac vizualnog identiteta Lijepe naše. Upravo on je dizajnirao “kockaste” dresove reprezentativaca, koji su postali najjači hrvatski brend. Nadalje, dizajnirao je naš državni grb te novčanice kune.

Posljednja Šutejeva izložba, proročanski nazvana “Prekrivene oči”, labirint je ljudskih figura uvijenih u bijele gaze, s crnim povezima na očima. Likovi, koji kao da lebde u međuprostoru između vječnog i prolaznog, razuma i instinkta, svjetla i tišine, predstavljaju snažnu vizualizaciju ništavila. Nedugo nakon hvaljene izložbe, umjetnikove oči doista je zauvijek prekrila koprena. Neposredno prije dogovorene operacije srca, Miroslav Šutej preminuo je u Specijalnoj bolnici za kardiovaskularnu kirurgiju u Krapinskim Toplicama, na kobni petak trinaesti 2005. Na dan sprovoda, nebo se iznenada otvorilo nad Zagrebom, kao da se pridružilo plaču zbog odlaska vječnog dječaka.

Piše: Lucija Kapural

Komentari