Sjajne lomače za mračne duše: Kako prepoznati vješticu i otpremiti je u pakao?

Prema pučkom vjerovanju, vještice – poznate i kao štrige ili coprnice – bile su žene koje su se svojim nadnaravnim moćima služile kako bi, iz čiste zlobe, naudile ljudima, životinjama i biljkama. U pomahnitaloj mašti neobrazovanih i praznovjernih, krivilo ih se za nedaće u rasponu od pomora stoke do epidemija kuge, a nerijetko su, ni krive ni dužne, završavale na lomačama. Za vas smo odabrali pregršt zanimljivosti o “vještičarenju” kroz povijest!

1. Premda je prva asocijacija na progone vještica srednji vijek, ova praksa započela je još u antičkom Rimu, a stroge kazne za vještičarenje spominju se i u Bibliji. Zanimljivo, najviše navodnih “đavoljih suradnica” na lomačama je završilo tijekom rana novog vijeka – gotovo pedeset tisuća! Ono po čemu srednji vijek, istinabog, ima primat jesu maštovite metode kojima se iznuđivalo priznanje optuženih za šurovanje s nečistim silama, o čemu govori i zloglasni “Malleus Malleficarum”, priručnik za lov i kažnjavanje vještica.

2. ugarski kralj Koloman 1100. je zabranio progone vještica, otpisujući njihovo postojanje kao praznovjerje. Tek u četrnaestom stoljeću, papa Ivan XXII. dao je dopuštenje za lov na vještice, a ova je praksa u zapadnoj i srednjoj Europi potrajala sve do druge polovice osamnaestog stoljeća.

3. prema srednjovjekovnome njemačkom vjerovanju, vješticom postaje žena rođena u posteljici, i to nakon što se uda. Pretvara se u životinju – najčešće crnu mačku ili pticu – te napada usnule pravednike. Može se provući čak i kroz ključanicu, a omiljene žrtve su joj nevina dječica, koju rado guši ili gnječi. Nekrštena djeca ili, božeprosti, crvenokose osobe također su smatrane izglednim kandidatima za pretvaranje u vješticu, a pod sumnjom su bili i škiljavci. U ruralnim krajevima Engleske, bilo je pak rašireno praznovjerje da teleća jetra, u koju je zabodeno nekoliko igala, djeluje kao moćan amulet protiv vještičjih uroka, napose onih koji su bačeni zbog zavisti.


4. vjerovalo se da vještice danju žive kao obične žene, dok se noću mažu posebnom mašću te na metli lete na sastanke s “kolegicama”, koji se održavaju na raskrižjima, pod krošnjama oraha ili na na smetištu, po mogućnosti za punog mjeseca. Mogu se prepoznati, a njihove zle čini poništiti na misi u Badnjoj noći, s pomoću apotropeja kao što su križ, bršljan ili bijeli luk. Ni srednovjekovna Kina nije bila pošteđena takvih besmislica, s tim da su se idealnom lokacijom za vještičarenje, bacanje zlih čini i slične nečiste aktivnosti smatrale kuće u kojima nema – miševa! Ovi su glodavci, naime, smatrani ultimativnom zaštitom od bilo kakve magije.

5. Noć vještica, blagdan koji obilježava rezbarenje bundeva i dijeljenje slatkiša djeci, većina će povezati s Amerikom, no zapravo je europskog podrijetla. U noći 31. listopada slavio se, naime, keltski blagdan Samhain, koji je naznačavao kraj žetve te pripremu za dugačko zimsko razdoblje. Vjerovalo se da u toj noći granica između carstva živih i mrtvih nestaje, a funkcija svijeća postavljenih u izrezbarene plodove – ne bundeve nego repe – bila je otjerati vještice, demone i ostale neprijateljski raspoložene entitete. Običaj su, sredinom devetnaestog stoljeća, u Sjedinjene Američke Države donijeli irski doseljenici, a Amerikanci su repe, koje se u njihovoj domovini nisu toliko sadile, zamijenili bundevama.

6. mandragora je jedna od najstarijih biljaka kojima su se pripisivale čarobne moći. Budući da njen korijen izgleda poput nagog čovjeka, drevni Egipćani smatrali su je simbolom ljubavi, poklonom vrhovnog boga Ra. U antičkoj Grčkoj, nazivala se Kirkinom biljkom i koristila kao talisman, a Rimljani su je, svjesni činjenice da njen korijen djeluje narkotično, upotrebljavali kao sredstvo za uspavljivanje pri kirurškim zahvatima. U srednjem vijeku, bilo je rašireno praznovjerje da nastaje iz sjemena obješenog čovjeka, te da vrišti kad je se čupa. Također se uzimalo kao “znanstvena činjenica” da vještice znatan dio svojih moći crpe iz pripravaka na bazi mandragore, uz prstohvat crne bunike i velebilja.

7. kad je krumpir u šesnaestom stoljeću iz Južne Amerike prenesen u Europu, narod je ovaj gomolj gledao prijekim okom. Kako su ga botaničari pogrešno proglasili “rođakom” velebilja, halucinogene biljke koja se povezivala s magijskim ritualima, puk ga je počeo povezivati s vješticama i štovanjem vraga. Za pravo su mu dali crkveni autoriteti, nakardanom logikom da krumpir, budući da se ne spominje u Bibliji, nije podesan za jelo.

8. pogonjeno mržnjom, glupošću i praznovjerjem, suđenje vješticama u Salemu između veljače 1692. i svibnja 1693. na optuženičku je klupu dovelo više od dvije stotine nevinih ljudi. Njih devetnaestero – četrnaest žena i petorica muškaraca – proglašeno je krivima za vještičarenje, šurovanje s Nečastivim i slične opačine te osuđeno na smrt. Suprotno uvriježenoj predodžbi, nitko od njih nije završio na lomači – većina je obješena.

9. inkvizicija, crkveno-državni istražni i kazneni sud koji je u katoličkim zemljama djelovao od trinaestog pa čak do osamnaestog stoljeća, u uhu današnjeg čovjeka ima tek jedan prizvuk: mučenje. Valja, međutim, znati da je ova institucija bila znatno kompleksnija. Prve odredbe o organiziranom progonu krivovjeraca 1184. je donio papa Lucijan III. a inkviziciju je 1232. formalno uspostavio papa Grgur IX., propisavši stroga pravila postupka i povjerivši ih papinim komesarima – inkvizitorima. Okrivljeni, koji se nije javno odrekao nepoželjnog uvjerenja, bio bi predan svjetovnoj vlasti, koja je izvršila presudu. Povod nastanku inkvizicije bila je pojava dualističkih sljedbi i drugih heretičkih skupina, da bi se njena jurisdikcija od sredine trinaestog stoljeća proširila na vračanje, vještičarenje i ine magijske obrede. Zanimljivo, inkvizitorima je u početku bilo zabranjeno osobno obavljati tjelesno mučenje – kao nadzornici, mogli su davati naputke svjetovnim dužnosnicima i bilježiti optuženikova priznanja. Kasnije, kad su za to dobili dozvolu, kao jednu od najefikasnijih naprava za izvlačenje priznanja često su koristili tzv. “vještičji jarac”, piramidu na koju su suspektne vještice spuštali konopcima sve dok im se vršak ne bi zabio u vaginu ili anus.

10. U starome istarskom praznovjerju istaknuto mjesto pripada štrigama i štrigunima, odnosno vješticama i vješcima. Smatralo se da ova zla bića, koja uništavaju usjeve i piju krv stoke i ljudi, treba ubiti tako da im se kroz jezik provuče čavao.

11. engleski kralj Henrik VIII. odbacio je drugu ženu, Anne Boleyn, zato što mu nije mogla podariti nasljednika. Godine 1536. siroticu je lažno optužio za višestruki preljub, zbog čega je – zajedno s s bratom i nekolicinom navodnih ljubavnika – smaknuta dekapitacijom. I prije formalne optužbe, podmukli monarh počeo je ocrnjivati kraljicu, tvrdeći da ga je osvojila čaranjem. Kao dokaz u prilog svojoj tezi naveo je činjenicu da je imala šest prstiju na ruci, što se u ono vrijeme smatralo obilježjem vještica.

12. među starijim Zagrepčanima raširen je izraz “bablji kut”, za mjesto otkuda dolaze olujni oblaci. Nastao je još u doba inkvizicije: mučene žene redovito bi priznavale da su na Medvednici “pravile tuču i oluju”.

13. u Zagrebu su se “vještice” proganjale još u četrnaestom stoljeću. Prvo zabilježeno suđenje datira iz 1360. godine, kad su dvije žene, Alica i Margareta, opružene za šurovanje s Nečastivim. Broj žena koje su skončale na lomači povećao se nakon što je 1611. godine donesena odluka o obaveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva.

14. godine 1756. godine usvojena je u Hrvatskom saboru zakonska odredba po kojoj sve presude u slučajevima progona vještica i čarobnjaka moraju se poslati carici i kraljici Mariji Tereziji na osobnu potvrdu. Dakle, hrvatski su sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica, no prije izvršenja presude morali su tražiti dozvolu vladarice. Marija Terezija na taj je način željela spriječiti zloupotrebe vještičjih progona u Hrvatskoj.

15. u šesnaestom stoljeću, u Škotskoj je stvorena jedna od najokrutnijih naprava namijenjenih podčinjavanju žena. Vještičja uzda, kako se ova metalna konstrukcija posprdno nazivala, stavljala se na glave prijestupnica, najčešće “vještica” koje su drsko odgovarale muževima ili onih koje su rado ogovarale. Imala je trostruku svrhu: ušutkati “goropadnicu”, zadati joj strahovitu fizičku bol (nakon višednevnog nošenja nastajala su teška oštećenja tkiva) te je javno poniziti (žene koje su hodale okolo s ovakvim brnjicama prolaznici su nesmiljeno vrijeđali, katkad i gađali trulim povrćem). Naprava je išla okolo glave, a poseban šiljak gurao se u usta žrtve, stišćući jezik prema dolje i onemogućujući govor.

Piše: Lucija Kapural

Komentari