Sivi čovjek, monstrum koji je jeo malu djecu

U trenutku uhićenja, Albert Fish (1870. – 1936.) bio je 64-godišnjak sijede kose, krhke građe i blagog pogleda – malo tko ga je mogao povezati s jezivim umorstvima za koje ga je tužiteljstvo teretilo. Ispod uglađene površine ključala je, međutim, toksična smjesa ludila i zla. Naizgled dobroćudni starčić uživao je u svakoj perverziji poznatoj čovjeku, a silovanje, mučenje, ubijanje i kanibalizam tek su dio njegova infernalnog repertoara.

Dana 11. veljače 1927. četverogodišnji Billy Gaffney igrao se s prijateljem Marcom u parku. Dječake je čuvao Billyjev 14-godišnji brat, ne osobito oduševljen dužnošću koju su mu natovarili roditelji. Kako bi prikratio vrijeme, udubio se u čitanje krimića. U trenutku kad je podigao pogled s uzbudljva štiva, shvatio je da su dječaci nestali. U panici, dozivao ih je i pretraživao okolicu. Nakon petnaestak minuta, iza jednog kontejnera pronašao je uplakanog Marca. “Gdje je Billy?”, pitao je mališana, a ovaj je počeo vrištati: “Odnijelo ga je čudovište! Bio je to Sivi čovjek!”. Uporno je ponavljao te riječi, čak i kad ga je kasnije ispitivala policija. Dječakovo buncanje pripisano je šoku, pa njujorški policajci nisu obraćali pretjeranu pažnju njegovoj priči, kao ni svjedočenju žene koja je tvrdila da je, nekoliko minuta prije Billyjeva nestanka, na igralištu primijetila mršavog starca sijede kose i dugačkih brkova, u poderanu sivom kaputu. Organi reda pretpostavili su da je gospođa vidjela nedužnog skitnicu, kakvih je u tom kraju bilo mnogo – ta kako bi slabašni djedica oteo dječaka? Kako dokaza nije bilo, slučaj Billyja Gaffneya ubrzo je završio u ladici s oznakom “neriješeno”.

Nažalost, dječakov nestanak nitko nije povezao s neobično sličnim događajem koji se odigrao dvije i pol godine ranije. Tada je, iz stražnjeg dvorišta obiteljske kuće, nestao osmogodišnji Francis McDonnell. Kako je dječakov otac bio policajac, potraga je ekspresno pokrenuta. Maleno tijelo pronađeno je za nepunih deset sati, u gustoj šikari. Nesretnik je bio zadavljen kožnim remenom, a njegovo truplo osakaćeno. I tada je jedan svjedok, susjed, pričao da je na dan počinjenja zločina primijetio kako se ofucan starac sijedih brkova mota po kvartu, no policajci nisu ni u mašti mogli povezati divljačku snagu ubojice, o kojoj su svjedočile brojne duboke rane, s nekim starim, nemoćnim prosjakom.

U ljeto 1928. tek punoljetni Edward Budd odlčio je pronaći posao, kako bi pomogao obitelji koja je živjela ako već ne u siromaštvu, a ono na njegovom rubu. Objavio je oglas u nedjeljnom izdanju “New York Worlda”, napomenuvši kako je spreman za težak rad na seoskoj farmi. Nekoliko dana kasnije, na adresi koju je naveo u oglasu pojavio se stariji muškarac dugačkih brkova. Predstavio se kao Frank Howard i pričao Edwardovim roditeljima o svome velikom ranču u Farmingdaleu, na kojem je planirao zaposliti momka. Ovi su bili oduševljeni ljubaznim gospodinom starog kova, a činjenicu da je nosio otrcano odijelo pripisali su seoskom načinu života. Kad je u sobu ušao Edward, osmijeh je na trenutak iščezao s lica vremešnog “farmera”. Visoki mladić nabreklih bicepsa nije, naime, bio plijen kakvom se predator nadao. Ipak, odlučio je igrati ulogu do kraja te je prihvatio poziv Delije Budd, Edwardove majke, da ostane na večeri. Raspoloženje mu se vidno popravilo kad im se za stolom pridružila 10-godišnjakinja krupnih smeđih očiju. “Ovo je moja mezimica Grace!”, cvrkutala je ponosna majka.


Dogovor je bio da poslodavac sljedećeg jutra dođe po mladića. Kad se starac oko deset sati pojavio, Edwardova skromna prtljaga već je bila spakirana. “Žao mi je, morat ćemo malčice odgoditi putovanje”, objasnio je starac obitelji. “Posve sam zaboravio da moja nećakinja danas slavi deveti rođendan. Morat ću svratiti na nekoliko sati, sestra bi me ubila da propustim Sarahinu zabavu!”. Buddovi, dirnuti njegovom brigom za nećakinju, rekli su da se mogu još malo strpiti. Na izlasku, starac se okrenuo prema obitelji: “Baš mi je nešto palo na um… Kako bi bilo da povedem vašu Gracie na proslavu? Ona i Sarah praktički su vršnjakinje; uvjeren sam da bi se lijepo družile!”. Premda nisu imali običaj puštati najmlađu kćer s neznancima, Buddovi su odlučili napraviti iznimku. Pa kako bi mogli razočararti Edwardova budućeg poslodavca, pritom još tako ljubaznog? Osim toga, Grace nije imala puno prilika za zabavu. “Odlična ideja!”, rekao je gospodin Budd. Presretna djevojčica obukla je svoju omiljenu haljinicu i pružila ruku simpatičnom djedici, a mama joj je na rastanku utisnula poljubac u obraz. Delia Budd nikad više neće vidjeti obožavanu kćer.

Kad se u pet popodne starac nije vratio s malenom, roditelji su pretpostavili da se zabava odužila. U šest ih je počela obuzimati nelagoda, a oko osam su već paničarili. Nazvali su policiju, a potraga za djevojčicom započela je sljedećeg jutra, nakon što su “plavci” doznali da ne postoji nikakav ranč na toj adresi u Farmingdaleu kao, uostalom, ni Frank Howard. Slika malene objavljena je u novinama, no svaka dojava vodila je u slijepu ulicu. Nakon šest gopdina, slučaj je još bio službeno otvoren, no nitko nije vjerovao da će se riješiti… Nitko, osim policajca Williama Kinga. Pronalazak djevojčice i njenog otmičara uporni je čovjek pretvorio u svoju životnu misiju.

King je odlučio zaigrati na počiniteljevu taštinu. Novinarima je dao da objave lažnu vijest o uhićenju Graceina otmičara, u kojem se o ovom pisalo kao o mentalno poremećenoj osobi. Bio je to pun pogodak! Tri dana kasnije, Delia Budd dobila je pismo. S obzirom na njegov sadržaj, sirota žena mogla je biti zahvalna zbog činjenice da je nepismena. Kad je Edward pročitao pismo otmičara, kosa mu se digla na glavi. “Draga gospođo Budd, prije šest godina bio sam kod Vas na ukusnoj večeri. Vaša slatka Gracie sjedila mi je u krilu i poljubila me u desni obraz. Tada sam odlučio da ću je pojesti. Odveo sam je u praznu kuću u Westchesteru, skinuo je golu i zadavio. Nakon toga sam truplo razrezao na komade i ubacio ih u pećnicu. Devet dana sam se gostio Vašom curicom, a potom ostatke zakopao iza kuće. Ne brinite, draga gospođo, nisam je silovao… Vaša Grace umrla je kao djevica!”, pisalo je crno na bijelom.

Upravo to pismo označilo je pad Alberta Fisha. Logotip na omotnici Kinga je odveo do jeftina njujorškog prenoćišta. Pokucao je na vrata te se, minutu kasnije, susreo s čovjekom koji mu se tolike godine kao sjena javljao u noćnim morama. Nakon što je uhićen, Albert Fish razvezao je jezik. “Zar mislite da sam sredio samo Grace? Pobio sam na stotine djevojčica i dječaka – večinu sam silovao, a neke i s velikim tekom pojeo!”, ispričao je šokiranim istražiteljima. Prizmnao je gdje je zakopao neke od žrtava, a kako su pronađeni jedino ostaci Billyja Gaffneya i Grace Budd (uz otprije otkriveno tijelo Francisa McDonnella), optužen je za “samo” tri umorstva. SUđenje je trajalo deset dana, a Alberf Fish proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na smrt. Pokazalo se da čudovišta ne umiru lako: kad su ga posjeli na električnu stolicu, došlo je do kratkog spoja. Zbog igli koje je godinama zabijao u vlastiti anus u perverznoj mazohističkoj igri, ubojicu su dvaput morali “pržiti”!

Piše: Lucija Kapural

Komentari