Pasionirani ljubitelji stripova znaju za Marsupilamija žuto stvorenje prekriveno crnim pjegicama koje pomalo nalikuje leopardu. No da to definitivno nije leopard pokazuju njegove pseće uši i jako, ali baš jako, dugačak rep. Marsupilami se rodio u glavi fantastičnog belgijskog ilustratora André Franquina. Ukoliko ga ne zamijetite na prvu, što je teško, čut ćete njegovo standardno: “Houba”, koje dolazi u različitim varijantama ovisno da li ćete sresti ženski li muški primjerak.
Šetnja stara 3,5 milijuna godina
Da se kojim slučajem vratimo jedno 3,5 milijuna godina u prošlost, pa i puno dalje od toga, na područje Australije sigurno bismo ugledali divovske tobolčare kako šetaju ovim dalekim kontinentom. U to davno vrijeme Australija je izgledala potpuno drugačije. To nije bila spaljena zemlja već zelena oaza bogata životom. Izvan stručnih krugova slabo je poznato da tobolčari imaju i svoje drugo ime koje glasi Marsupialia, a koje je poslužilo kao inspiracija za imenovanje slavne izmišljene životinjice. Ovo su ime tobolčari dobili od marsupijalne kosti. Vjerojatno se pitate kakva je to kost, no nije tako komplicirano kako se možda čini jer je riječ o kosti tobolca i da, upravo je to ono što ovu skupinu životinja čini potpuno drugačijom od drugih.
Stvorenje s impresivnom kilažom
Nedavno je rađena rekonstrukcija djelomičnih ostataka jednog tobolčara nađenog u središnjoj Australiji. Kostur je pripadao izumrloj porodici Diprotodontia odnosno velikim tobolčarima biljojedima i potpuno novom rodu. Nađeno stvorenje je imalo impresivnih 250 kilograma, a bilo je visoko samo oko metar, naravno ako ga gledamo u četveronožnoj perspektivi. Zasigurno je bilo ugodno popunjeno. Do sada se izgled Diprotodona uglavnom rekonstruirao na osnovu čeljusti i zuba dok su drugi nalazi bili rijetki. Studija koja je objavljena krajem svibnja 2023. u časopisu Royal Society Open Science je rekreirala mogući izgled jedne od ovih životinja. Ono što je zanimljivo da je ona hodala potpuno drugačije od drugih i taj se hod uspoređuje s ljudskim jer je petama doticala tlo.
Gotovo da bi bili usklađeni u šetnji
Ovo je biće imalo noge i stopala prilagođena dugim lutanjima. Zapravo s obzirom na sličnost ljudskom hodu ova bi naša zamišljena šetnja bila usklađena, zanemarimo li razlike u našoj veličini. Znanstvenici su mozgali zašto je njihov hod bio takav kakav je bio te su zaključili da je prilagodba lokomotornog sustava trebala ravnomjerno rasporediti težinu tijela sa svrhom uštede energije. To nije nevažno kako možda na prvu izgleda. Ukoliko imate biće od četvrt tone onda znači da ono jede enormne količine hrane, a mora se i poprilično kretati da zadovolji svoje potrebe. Upravo je iz tog razloga vjerojatno došlo do prilagodbe tijela kako bi vrsta opstala u datim okolnostima. Zbog širokog raspona kretanja ovo je analizirano stvorenje nazvano simpatično “Lutalicom” (lat. Ambulator).
Najveći Diprotodoni izumrli su prije 40 000 godina i danas ne postoji ništa slično njima. No jasno je da su bili dio australskog nekada potpuno drugačijeg ekosustava. Iako uisitnu s njima nikada nećemo šetati ovo nam je istraživanje omogućilo da dobijemo bolju predodžbu kako je nekada izgledala Australija kao i neki od njezinih ranih stanovnika.
Piše: Sonja Kirchhoffer
