Dana 14. svibnja 1998. posljednja epizoda “Seinfelda” pred male je ekrane prikovala vrtoglavih 76 milijuna gledatelja. Serija o ničemu, kako su joj autori tepali, naučila nas je ponešto o svačemu. Izrazi kao “yada, yada, yada”, “jušni nacist” i “antidentist” postali su opća mjesta pop kulture, a parodijski blagdan Festivus, tijekom kojeg se obitelj okuplja oko metalne šipke te bližnje časti biranim uvredama, zagriženi fanovi obilježavaju svakog 23. prosinca. Predstavivši likove koji su površni, sebični, zavidni i cinični te nikad ne uče iz pogrešaka niti se razvijaju, “Seinfeld” je redefinirao žanr humorističke serije. Kroz devet sezona, imali smo priliku upoznati četvero prijatelja iz New Yorka, neurotičnih trideset-i-nešto-godišnjaka, te slušati njihove beskonačne filozofske tirade o najtrivijalnijim temama.
Seriju su osmislili Larry David i Jerry Seinfeld, a potonji u njoj glumi fikcijsku verziju samog sebe, sitničavog stand-up komičara koji ama baš svakoj curi nađe manu. Njegov najbolji prijatelj je George Costanza (alter-ego Larryja Davida), proćelavi trbonja koji iznalazi kreativne načine za izbjegavanje plaćanja računa, zabušavanje na poslu te snubljenje dama (najčešće im se lažno predstavlja kao uspješan arhitekt!). Dio društva je i Elaine Benes, samoživa kučka čiji plesni pokreti podsjećaju na epileptični napadaj, a četvorku zaokružuje ekscentrični parazit Cosmo Kramer. Kad takvu ekipu publika uspije zavoljeti, to znači da su scenaristi napravili sjajan posao… A koliko je publika, u ono lijepo doba kad politička korektnost još nije bila zagadila medijski prostor, obožavala (anti)junake serije, najbolje svjedoči sljedeći podatak: NBC je Jerryju Seinfeldu ponudio 110 milijuna dolara za snimanje desete sezone, što je ovaj glatko odbio!
Piše: Lucija Kapural
