“Potkopaj svaki pompozni autoritet, odbaci lažni moral i pusti anarhiji da živi u tebi”, čuvena je izreka Sida Viciousa (1957. – 1979.), basista i pjevača legendarne grupe “Sex Pistols” i ikone punk pokreta. “Vjerujem da neću doživjeti starost. Ne znam zašto, jednostavno imam takav osjećaj”, također je rečenica koja je izišla iz njegovih usta. Prva je na sažet način govorila kako je živio, druga je proročanski ukazala na to kako će umrijeti.
Pravim imenom John Simon Ritchie, rođen je 1957. u Lewishamu, radničkom okrugu na jugoistoku Londona. Njegova majka Anne napustila je školu kako bi se pridružila Kraljevskim zračnim snagama, gdje je upoznala Johna Ritchieja, zaštitara koji je u slobodno vrijeme svirao trombon u jazz sastavu. Par se vjenčao i dobio sina, no pater familias napustio je obitelj prije nego što je dječak, nazvan po njemu, prohodao. Bez naobrazbe i ikakve pomoći, Anne se vratila “zanimanju” iz rane mladosti – prodaji droge. Činilo se da joj se sreća napokon nasmiješila kad je upoznala studenta Christophera Beverlyja, altriustičnog i šarmantnog momka iz dobre obitelji. Unatoč protivljenju njegovih roditelja, odveo je Anne do matičara te posvojio njenog sina iz prvog braka. Obiteljska idila nije bila dugoga vijeka: pola godine nakon vjenčanja, Christopher je umro od raka, a Anne i John opet su bili prepušteni sami sebi.
Odnos majke i sina bio je, blago rečeno, poremećen. U trenucima nježnosti, Anne bi jedincu pripremila omiljeni kolač, nakon čega bi podijelili joint. U trenucima bijesa, tinejdžera bi izbacila na cestu. Nesretnik bi dan ili dva prespavao na kauču kod prijatelja ili, ako nije imao sreće, pod mostom, a potom bi mu se roditeljica smilovala i šutke ga pustila u kuću. Takav odgojni model imao je katastrofalan utjecaj na psihu adolescenta. Do sedamnaeste godine, desetak je puta završio na psihijatriji.
U vrijeme kad je pohađao višu tehničku školu u Hackneyu, sprijateljio se s razrednim kolegom Johnom Lydonom, budućim frontmenom “Sex Pistolsa”. Mladići su redovito bježali s nastave, slušali žestoku glazbu i konzumirali lake droge, a omiljeno mjesto za druženje bila im je avangardna trgovina odjećom “Seks”, koju su vodili modna dizajnerica Vivienne Westwood i njen momak Malcolm McLaren, glazbeni menadžer. Upravo pod utjecajem Westwood, Sid je prigrlio punkerski imidž. Smeđe kardigane s rombovima zamijenio je kožnim jaknama punim zakovica, školsku kravatu psećom ogrlicom, a na razdjeljak počešljana kosa ustupila je mjesto prijetećim šiljcima, pomno učvršćenim gelom. Ukratko, postavljeni su temelji za rođenje Sida Viciousa. Ime pod kojim će ući u glazbenu povijest dao mu je Lydon. Jednog dana, dok su dvojica prijatelja praznili bocu viskija i pričali o pokvarenosti sustava u Lyndonovoj sobi, mladićev ljubimac, hrčak po imenu Sid, iz čistog je mira ugrizao njegovog prijatelja za ruku. “Nisam znao da je ovaj mali govnar Sid tako opak!”, zacvilio je John Simon, omatajući ozlijeđeni ekstremitet gazom. Lydon je prijatelja iz šale počeo zvati “Sid Opaki” (“Vicious”), a ovom se to svidjelo.
Nadimak će se pretvoriti u pseudonim kad John Simon – alias Sid Vicious – počne pjevati u grupi izrazito neprikladnog naziva “Flowers of Romance”. Osim što su bili vječno pijani i agresivni, momci iz benda nisu imali pojma o sviranju, pa bi ih publika s bine redovito otjerala psovkama, zvižducima ili dobačenim pepeljarama. Nakon jedne svirke, pijan kao čep i pun amfetamina, Sid se verbalno sukobio s Daveom Vanianom, frontmenom rivalske grupe “The Damned”. Kad je izgubio inspiraciju za silu argumenata, prešao je na argument sile te je zavitlao pivsku kriglu u protivnikovu smjeru. Kako mu, u tom stanju, preciznost nije bila na razini, čaša se razbila o zid, a krhotine su pogodile mladu djevojku i oslijepile je na jedno oko. Zbog teškog napada, Sid je završio u zatvoru za maloljetnike.
Godine 1975. Malcolm McLaren oformio je grupu “Sex Pistols”. Johnu Lydonu, kojeg je prekrstio u Johnnyja Rottena, povjerio je ulogu pjevača, Glen Matlock je preuzeo bas, Steve Jones gitaru, a Paul Cook bubnjeve. Bend je predstavljao bunt prema onome u što se rock u to vrijeme pretvorio – prema pozerima koji pjevaju agresivne stihove a zarađuju milijune. Mladi otpadnici tukli su se na stageu, povraćali i urinirali po publici, a upravo zbog svoje žestine, počeli su stjecati sve više obožavatelja. Godine 1977., nakon što se Matlock posvađao s ostalim članovima grupe, McLaren na njegovo mjesto dovodi starog znanca Sida Viciousa. “Ali on u životu nije uzeo bas u ruke!”, napomenuo je netko iz benda. “Kakve to veze ima? Važna je karizma a ne prokleti bas”, zaključio je priču dalekovidni McLaren. Čovjek je znao o čemu priča: momak je u kratkom roku svladao instrument, koliko-toliko prihvatljivo, a greške na nastupima obilno je nadoknađivao punkerskim stavom. Jednom si je, usred koncerta, zabio nož u ruku te, na oduševljenje publike, nastavio svirati dok je obilno krvario po pozornici. Drugom zgodom, lancem motocikla je promijenio fizički opis glazbenog kritičara koji se njihovu pjesmu “God Save the Queen” drznuo nazvati jeftinom provokacijom, što ga mu je osiguralo još jedan boravak na državnim jaslama.
Premda je policija redovito prekidala njihove koncerte, ili baš zbog toga, buntovni momci postajali su sve popularniji, a nakon što su potpisali za diskografsku kuću “Virgin Records”, činilo se da ništa više ne stoji na putu njihova uspjeha… A onda je Sid Vicious upoznao Nancy Spungen, povremenu groupie punk bendova i narkomanku s punim “radnim vremenom”. Kad se zaljubio u ovu bistru no vulgarnu, glasnu i duboko problematičnu mladu damu, za Sida je počeo put prema dolje. Pod njenim utjecajem, povremena družica – heroin – postaje mu vjerna pratilja. Tonući sve dublje u ovisnost, par se ponašao neuračunljivo. Tukli su jedno drugo do krvi i svađali se u javnosti, nakon čega bi uslijedilo strastveno pomirenje, nerijetko također na javnome mjestu. Svjesni njezina pogubnog utjecaja, ostali članovi grupe pokušali su otjerati Nancy iz Sidova života, ali bez uspjeha. Umjesto toga, otjerali su prijatelja od sebe – grupa se bez karizmatičnog Sida raspada, a žena zbog koje se to dogodilo dobiva nadimak “Yoko Ono punka”.
Dana 12. listopada 1978. godine, recepcionar njujorškog hotela “Chelsea” dobio je poziv iz jedne od soba. Glas s druge strane žice, prekidan jecajima, ispričao je nešto o mrtvoj ženi u kupaonici. Čovjek je pohitao u sobu 100, gdje je, pored kade, u lokvi krvi ležalo tijelo plavokose žene, dok je pored nje klečao muškarac. Mrtva žena bila je Nancy Spungen, a izbezumljeni muškarac, koji je po dolasku policije optužen za njeno ubojstvo, Sid Vicious.
Kako slučaj nije bio dovoljno čvrst za izravnu osudu – osumnjičenik je stalno mijenjao iskaz, tvrdeći kako se zbog opijata ne sjeća što se dogodilo – glazbenik je pušten uz jamčevinu. Početak suđenja nije dočekao. Dana 2. veljače 1979. godine, ubrizgao si je zlatni šut i za njega je sve bilo gotovo. Tajnu o onome što se dogodilo Nancy ponio je sa sobom u grob. Je li voljenu ubio namjerno, u naletu narkomanskih halucinacija ili ga je možda ona natjerala na taj čin? Je li uopće on odgovoran za njenu smrt? Možda je sama sebi zadala ubodnu ranu? Ili joj je presudio neki od brojnih dilera koji su posjetili par toga kobnog dana? Odgovor na ova pitanja po svoj prilici nikad neće biti nađen.
Piše: Lucija Kapural
