San u predmodernoj Europi: Kako su spavali naši stari?

Tijekom 20. stoljeća interesi historiografije počinju se širiti na mnoge do tada zanemarivane aspekte ljudske prošlosti. Povezivanjem s antropologijom povjesničari u fokus počinju stavljati razne fenomene ili obrasce ljudskog ponašanja koji su u prošlosti bili drugačiji nego li su danas, a jedan od njih je i ljudsko spavanje.

Naime, psiholozi su već krajem 20. stoljeća prvi put upotrijebili termin „segmentirano spavanje“, a na njega su se nadovezali i neki povjesničari od kojih je svakako najpoznatiji Roger Ekirch. Ekirch je, proučavajući mnoge predmoderne izvore, došao na zaključak da su Europljani u prošlosti spavale u dva intervala – „prvi“ i „drugi“ san između kojih je postojao dio noći tijekom kojeg su ljudi bili budni. Smatra kako su ljudi išli spavati oko 9 navečer (tj. oko dva sata nakon zalaska sunca ovisno o vremenu godine), te da su se ponovno budili na sat-dva oko 1/2 u noći. Tijekom tog perioda ljudi su se upuštali u raznovrsne aktivnosti – obavljali kućanske poslove, ostajali u krevetu čitati knjigu ili su se pak molili (imamo sačuvan niz molitvenika iz 15. stoljeća koji nude posebne molitve za period između snova). Drugi su se pak aktivno družili tijekom noći – bilo unutar kućanstva, bilo sa susjedima. Naravno, postojali su i treći koji su period mrkog mraka koristili za pljačku ili druge ilegalne aktivnosti. Konačno, prema Ekirchu, spolni odnos je također bio jedan od zastupljenijih aktivnost u ovom periodu te je stoga takva praksa bila važna i za širenje obitelji. Ubrzo su se i glasovi koji su takvim obrascima ponašanja pristupili iz kuta povijesti mentaliteta, smatrajući da je u predindustrijskoj Europi čovjeku noć bila vrijeme za „sebe“, dok je dan bio vrijeme kada su seljaci morali raditi na polju, u štali, kuhinji, a u ranijim razdobljima srednjovjekovlja i odvajati dio vremena za feudalca i njegova alodijalna zemljišta. Tako je noć seljacima bila rezervirana samo za njih te bi stoga period između dva sna bio iznimno važan za život i socijalizaciju običnog predindustrijskog čovjeka.

Prema Ekirchu odstupanje od takvog obrasca spavanja, kojeg on smatra prirodnijim i izvornijim ljudskom biću, dolazi s početkom industrijske revolucije kada umjetno svjetlo i električna energija, popraćeni uvođenjem dugih i fiksnih radnih sati u tvornicama, počinju mijenjati obrasce ljudskog noćnog ponašanja.

Njegova teorija nije naišla na opće odobravanje znanstvene javnosti, a u propitivanje teorije uključili su se antropolozi i psiholozi. Antropolozi su uočili da se segmentirani san doista javlja kod nekih plemena koja do danas žive u prirodi bez tekovina modernog doba, no da nikako nije riječ o „izvornom“ ljudskom načinu ponašanja koje je uočljivo kod svih pojedinaca. Psiholozi su pak proveli cijeli niz ispitivanja tijekom kojih su ljude na dulji period odvajali od umjetnog svjetla i promatrali njihovo ponašanje – ponovno, kao i kod antropoloških istraživanja, neka su istraživanja uočila obrazac segmentiranog spavanja dok druga ne pokazuje promjene ljudskog obrasca spavanja u odnose na one u 21. stoljeću.

Povjesničari, ali i drugi znanstvenici, stoga daju zanimljiv uvid u prošlost ljudskog spavanja – iako izgleda da je teorija o „prirodnosti“ segmentiranog spavanja pobijena, ipak ostaje činjenica da se takvi obrasci ponašanja javljaju u mnogobrojnim povijesnim izvorima, ali i da su uočeni u pojedinim istraživanjima modernih ljudi, te se stoga može zaključiti da su barem neki od naših predaka noć koristili za druženje, čitanje ili druge aktivnosti.

Autor: Filip Šimunjak

Komentari