Svaka pomisao na operaciju vjerujemo u većini stvara osjećaje straha i nemira, no slučaj kojeg vam danas donosimo je znatno teži i to iz više razloga. Kao prvo, operacija slijepog crijeva izvedena je od strane osobe koja je istovremeno bila pacijent i liječnik, u stilu sam svoj majstor, kao drugo događala se u filipinskoj džungli, a kao treće zbila se u ratno doba. Ukoliko Vas zanima o čemu je točno riječ, pročitajte članak koji slijedi.
Sudionik oba svjetska rata
Jedan od junaka Drugog svjetskog rata je svakako Robert ‘Jock’ McLaren koji je ratova u oba svjetska rata, a tijekom potonjeg si je usred filipinske džungle sam operirao slijepo crijevo. Osim toga istaknuo se suludo hrabrim podvizima kojima bi uvijek iznova iznenadio odlično organizirane Japance, pri čemu bi im nanio prilične gubitke.
Suočavanje sa stravičnim zločinima
Jock je još kao tinejdžer služio u britanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, a nakon rata se preselio u Australiju. Tamo je živio mirnim životom, radeći kao veterinar u gradu Bundabergu u državi Queensland, na sjeveroistoku Australije. Kada je započeo Drugi svjetski rat pridružio se dobrovoljačkim vojnim snagama, i ubrzo je prebačen na Malajski poluotok. Nakon pada Singapura pod japansku vlast završio je u singapurskom logoru za ratne zarobljenik Changi. Njegov nemiran duh nije mu dao mira pa se odlučio na bijeg i prvom je prilikom zajedno s još dvojicom sudrugova pobjegao. Kada su mislili da je spas na “dohvat ruke” jer su već bili nadomak Kuala Lumpura, uhvaćeni su i vraćeni u zatvor. McLaren je tijekom tog bijega počeo Japance promatrati drugim očima jer se na tom putu suočio sa stravičnim zločinima koje je počinila japanska vojska nad tamošnjim stanovništvom.
Sam svoj majstor
Nakon što je ponovno uhvaćen nije odustao od bijega. Kada je prebačen u radni logor Sandakan na otoku Berhala, na sjeveroistoku Bornea počeo je planirati novi bijeg. Kako se u kuloarima pričalo da će biti poslan u novi stalni logor, u kojem će imati minimalne mogućnosti za novi bijeg odlučio se na što brži odlazak. Ovaj se bijeg pokazao uspješnim te se pridružio gerilskim snagama iza neprijateljskih linija. Tijekom tok ratovanja na najistočnijem dijelu otoka Mindanao na Filipinima dobio je upalu slijepog crijeva. Nasreću kao veterinar znao je o čemu je riječ i kako izgleda postupak uklanjanja slijepog crijeva. Isto tako je bio svjestan da ako nešto ne poduzme neće još dugo živjeti. Pogledao je s čime raspolaže i pripremio sve što mu se činilo potrebnim i korisnim za operaciju u stilu “sam svoj majstor”. Pripremio si je ogledalo, britvicu, nešto vlakana za šivanje i drugih sitnica. Znao je da mora sterilizirati britvicu koju je prokuhao u loncu za kuhanje riže, a problematično je bilo što nije imao nikakav lokalni anestetik i analgetik. Operacija je trajala četiri i pol sata. Kada su ga kasnije pitali kako je to izgledalo rekao je jednostavno i bez patetike: “Bio je to pakao, ali dobro sam prošao”. Dva dana nakon operacija je već ponovno stajati na nogama.
Suludo hrabar
Ostatak rata je proveo kao gerilac na Filipinima, većinom zapovijedajući kitolovcem koji je nosio ime The Bastard (“Kopile”). Ovo ime u osnovi na australskom engleskom nema negativnu konotaciju već se upotrebljava u prijateljskom kontekstu za razliku od izričito negativnog značenja u britanskom engleskom jeziku. Uglavnom Japanci bi zasigurno za njega upotrijebili najgoru moguću negativnu konotaciju ove riječi. Sudjelovao je u većim i manjim napadima na Japance. U gerilskim napadima sa svojim kitolovcem ulazio je u japanske luke i to u pola bijela dana, koristivši faktor iznenađenja, a zatim bi pucao po njihovim brodovima i lukama iz minobacača i mitraljeza. Jednom prigodom je zahvaljujući njegovim informacijama potopljen japanski brod s 3000 vojnika. Preživjele Japance su kasnije ubili Filipinci jer su na obalu pristigli preumorni za borbu. Zbog svoje je hrabrosti napredovao je od čina narednika do čina kapetana. Dva puta je odlikovan za svoju hrabrost i postignuća u gerilskom ratovanju. Nakon rata se ponovno vratio starom poslu, a godine 1956. se preselio na Novu Gvineju gdje je počeo uzgajati kavu. Iste godine umro je nesretnim slučajem kada mu je na parkirani auto palo drvo. Uglavnom čovjek je bio avanturist do kraja svog života.
Kako je rekao svojevremeno Bob Marley: “Moj strah je taj koji mi daje hrabrost”. Ne možemo svi biti poput Jocka, ali ono što možemo je pokušati biti hrabri, najviše što možemo…
Piše: Sonja Kirchhoffer
