Nestanak Michaela Rockefellera pripadnika jedne od najutjecajnijih i najbogatijih obitelji na svijetu, zbio se davne 1961. godine na području južnog močvarnog dijela otoka Nove Gvineje odnosno dijela koji se danas naziva Papua Nova Gvineja. Njegov nestanak izazvao je golemu pozornost javnosti. Što se točno dogodilo s Michaelom Rockefellerom otkrio je relativno nedavno javnosti bivši novinar National Geographica. Zanima li vas kako je i zašto nestao ovaj privilegirani član svjetske elite, zavirite u današnji članak.
Neobičan izbor Michaela po završetku studija
Michael Rockefeller bio je sin guvernera New Yorka i kasnijeg potpredsjednika SAD-a Nelsona Rockefellera. Završio je studij povijesti i ekonomije na prestižnom Harvardu, kako se već očekuje od onih koji će jednog dana preuzeti vodeće funkcije prestižnih svjetskih korporacija. Iako se od Michaela očekivalo da će se po završetku studija priključiti financijskom poslovanju svoje obitelji te nastaviti rad na daljnjem stjecanju profita i moći, to se nije dogodilo. Michael Rockefeller je imao u tom trenutku sasvim druge planove. U svojim ranim dvadesetim godinama nije si mogao zamisliti da živi dosadnim životom poslovnog čovjeka. Kako je njegov otac bio strastveni kolekcionar umjetnina, a koji je u prvoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća otvorio Muzej primitivne umjetnosti u New Yorku u njemu se pobudila želja za avanturizmom i putovanjima. Konkretni muzej danas više ne postoji, a da postoji dobio bi novo prikladnije ime, dok je zbirka tradicionalne umjetnosti prebačena u Muzej umjetnosti Metropolitan.
Prvi boravak na Novoj Gvineji
Michael je još na fakultetu upoznao filmaša Roberta Gardnera s kojim je započeo svoju pustolovinu, a koja ga je odvela do Nove Gvineje. Njegovi kolege opisivali su ga kao iznenađujuće tihog i skromnog mladića. Jedan od njih, antropolog Karl Heider koji je s Michaelom boravio na Novoj Gvineji tijekom snimanja dokumentarnog filma “Mrtve ptice” ispričao je da je bio zaprepašten kada je video pripadnika najbogatije obitelji na svijeta kako mirno krpa svoje čarape u njihovom zajedničkom šatoru. Michael je tijekom svog prvog boravka na Novoj Gvineji upoznao surovu kulturu naroda Asmat, a koja je velikim dijelom počivala na drevnim magijskim ritualima. Pripadnici ovog naroda su često međusobno ratovali u krvavim sukobima u kojima su se kao trofeji uzimale ljudske glave. Cilj je ovih sukoba bio očito magijske prirode i trebao je ubojicama donijeti žrtvinu energiju. Asmati su provodili razne rituale koji su kršili valjda sve Zapadne tabue, no Michaela to nije preplašilo već ga je potaknulo da preispituje njihove običaje i sakuplja njihovu umjetnost kojoj se istinski divio.
New York Post.
Drugi dolazak na otok
Kad se nešto kasnije vratio na otok bio je u pratnji nizozemskog časnika Renéa Wassinga s kojim je posjetio više sela naroda Asmat, a kako bi bolje upoznao njihove običaje, ali i došao do predmeta tradicionalne umjetnosti. Do njihovih rukotvorina je dolazio razmjenom dobara, pa je tako njima nudio ono što im je bilo potrebno za život poput čeličnih sjekira, udica, tkanina i duhana. U to vrijeme nizozemski misionari su već bili dugo na otoku, i smatralo se da su pripadnici ovog naroda unatoč svojoj borbenosti neopasani za bijelog čovjeka pa se Michael osjećao ovdje sasvim sigurno. Međutim, nekoliko godina prije Michaelova dolaska na otok, seljani velikih sela Otsjanep i Omadesepa započeli su krvavi sukob u kojem su se lovile ljudske glave i jelo ljudsko meso. Nizozemske vlasti su na to reagirale pa su zaustavile sukob ubivši nekoliko domorodaca.
Pomorska nesreća
U vrijeme Michaelova dolaska bio je to još uvijek narod koji je živio na način koji se nije puno promijenio od onoga iz kamenog doba. Bio je to čudan i surov svijet. Tijekom boravka na ovom području Nove Gvineje dana 17. studenog 1961. Michael i njegov pratitelj krenuli su na južni dio teritorija Asmata, no nemirno more rezultiralo je prevrtanjem katamarana, a Michael i Wassing su se našli potpuno nenadano u vodi. Nakon dugog čekanja, Michael je odlučio riskirati i krenuti prema obali kako bi potražio pomoć dok je oprezni Wassing ostao plutati uz trup broda. On je kasnije ispričao da je Michael prije nego je zaplivao prema obali oko sebe svezao dva prazna karnistera ne bi li si povećao šanse za preživljavanje. Nakon tog Michaelu se gubi svaki trag dok je Wassing zamijećen još istog poslijepodneva iz zraka te je spašen sutradan u ranim jutarnjim satima.
Bjesomučna potraga
Nakon toga je uslijedila bjesomučna potraga za Michaelom, u kojoj se nije štedjelo. Nizozemske vlasti angažirale su sve raspoložive snage, a na otok su stigli i pripadnici Michaelove obitelji. Potraga je trajala puna dva tjedna, a nakon toga je zaključena i Michael je proglašen mrtvim. Službeno je izvješće tvrdilo da se mladić utopio na svom putu prema obali udaljenoj nešto više od deset kilometara od mjesta nesreće. Naravno odmah su mediji takvu opciju doveli u pitanje jer je područje na kojem je Michael nestao bilo poznato po ljudožderstvu, pa su se teorije o njegovom nestanku kretale od toga da su ga pojeli morski psi do toga da su bga ubili pripadnici kanibalskog naroda Asmat. Nizozemska vlast je sve te glasine odbacila kao smiješne.
Nova temeljita istraga
Tek će kasnije njegovu smrt pomno istražiti nekadašnji novinar National Geographica, kao i drugih prestižnih časopisa Carl Hoffman. Svoje je istraživanja započeo 2012. godine. U tu je svrhu angažirao nizozemskog istražitelja koji je pregledavao arhivsku građu na Papui Novoj Gvineji. Ovo je istraživanje pokazalo da su nizozemske vlasti zataškale što se uistinu dogodilo s Michaelom. Michaelova sudbina je bila toliko strašna da Nizozemci nisu željela s tim podacima izaći u javnost. Njegovu su sudbinu otkrili vrlo brzo tamošnji misionari. Nizozemci su u tom razdoblju već izgubili pola Indonezije i strahovali su da bi ovakav nedostatak kontrole nad tamošnjim stanovništvom mogao rezultirati gubitkom i ostatka zemlje. I dok je Hoffmanov suradnik bio zadužen za arhivsku građu, on sam je krenuo među pripadnike ovog naroda kako bi na licu mjesta došao do podatka što se točno s Michaelom dogodilo. Do tog trenutka prošlo je već više od pola stoljeća kako je mladić nestao, pa je Hoffman smatrao da će netko od pripadnika ovog naroda progovoriti o Michaelovoj sudbini.
Odgovori na neodgovorena pitanja
Kasnije je svoje spoznaje objavio u knjizi nazvanoj “Divlja žetva: Priča o kanibalima, kolonijalizmu i tragičnoj potrazi Michaela Rockefellera za primitivnom umjetnošću” (Harvest: A Tale of Cannibals, Colonialism, and Michael Rockefeller’s Tragic Quest for Primitive Art), a koja je objavljena 2014. godine. Prema njegovim saznanjima Michael je uspio doplutati do obale gdje su ga onako iscrpljenog ugledali Otsjanepski ratnici, koji su se, prema njegovoj pretpostavci, odlučili osvetiti Nizozemcima za miješanje u život njihova naroda te su ga ubili na svoj uobičajen način kako bi prigrabili njegovu moć. Prema onome što je saznao odmah su ga na obali uboli nožem u prsa, a nakon što je ubijen njegovo je tijelo pojedeno, ali su nejestivi ostaci iskorišteni u ritualne i vrlo praktične svrhe. Tako su mu bedrene kosti iskorištene za izradu noževa, a tibije za izradu kopalja dok je krv korištena za krvave orgijastičke rituale.
Sudbina Asmata
Hoffman smatra da je Michaelova smrt rezultat dugog razdoblja kolonijalizma i borbe naroda koji je želio živjeti po svom i zadržati tragove svoje drevne kulture. Bila je to prema njegovom mišljenju borba za upravljanje vlastitom sudbinom i biranjem svog puta i načina življenja.
No, vrlo brzo se nakon Michaelovog ubojstva u ovaj narod, osobito stanovnike sela čiji su žitelji počinili ubojstvo, uvukao strah od odmazde, a kako je nedugo nakon toga ovo područje zadesila strašna epidemija kolere od koje je pomro velik broj ljudi, mnogi su takav rasplet događaja doživjeli kao kaznu za počinjeno ubojstvo bijelog moćnog čovjeka. Zapravo i pola stoljeća nakon ovog događaja seljani su još uvijek bili u strahu zbog onoga što su učinili. Oni su u međuvremenu odbacili lov na ljudske glave, prihvatili kršćanstvo ali kako kaže sam Hoffman izgubili su svrhu i postali prazni. Očito je ovdje ključnu ulogu odigrala prebrza i “nasilna” akulturacija koja je rezultirala nesnalaženjem u promjenama na koje još nisu bili spremni.
Piše: Sonja Kirchhoffer
