Prvi pokušaji liječenja mentalnih bolesti datiraju se još u razdoblje neolitika, a o čemu svjedoči trepanacija. Ljudi su u to vrijeme mentalne probleme povezivali s neobjašnjivim pojavama poput duhova i demona. Trepanacija je bila potpuno u skladu s tim vjerovanjem prema kojem se radio otvor u lubanji kako bi se demončić kroz otvor u glavi “ispratio” van. U osnovi većina je drevnih naroda smatrala da su mentalne bolesti uzrokovane natprirodnim silama s kojima su se nosili potpuno u skladu s takvim stajalištima, a to znači čarolijama u stilu “klin se klinom izbija”. No, iskricu promjene donose pojedini liječnici grčko-rimskog svijeta. Tako grčki liječnik Hipokrat napredno odbacuje vezu između duševnih bolesti i natprirodnih sila. Rimski Galen ide i dalje od Hipokrata i definira mentalna oboljenja kao neravnotežu tjelesnih tekućina. Još naprednija razmišljanja nalazimo u ajurvedskim tekstovima, a koji donose indijsku tradicionalnu medicinu, prema kojoj je mentalna bolest, također, posljedica određene neravnoteže u tijelu. Nažalost, ta će stajališta ostati stoljećima u zapećku.
Jezive srednjovjekovne ustanove
Srednji vijek zapravo ne donosi neka poboljšanja već prije nazadak u odnosu na napredna stajališta, barem dijela grčko-rimskog svijeta. U srednjovjekovnoj Europi dolazi do stigmatizacije oboljelih, a onda i njihovih obitelji jer se na bolest gleda kao na svojevrsnu Božju kaznu koju osoba dobiva zbog počinjenih osobnih grijeha ili pak širih obiteljskih grešnih duša, što znači da mentalno oboljenje u obitelji uzrokuje šire probleme. Upravo je to razlog zbog kojega se mentalno bolesne osobe u srednjem vijeku prepuštaju ulici u smislu “daleko ti kuća” ili se pak drže zatočeni što dalje od svijeta u podrumima, svinjcima, kavezima i sličnim “lijepim mjestašcima”. Jedini uvjetno rečeno napredak je pojava mentalnih ustanova, no one nemaju funkciju pomaganja bolesnicima, već više funkciju zaštite svijeta od bolesnika koji su unutra. Takve su, uvjetno rečeno, ustanove bile same po sebi jezive. Kraljevska bolnica Bethlem u Londonu bila je posebno na zlu glasu, a osnovana je sredinom 13. st. Pacijente su ovdje tukli, izgladnjivali, stavljali u ledene kupke. Ovdje je prije bila riječ o onesposobljavanju bolesnika da nanesenu štetu vanjskom svijetu negoli da im se uistinu pomogne. Tijekom vremena došlo je i do otvaranja ove ustanove javnosti te je ovo mjesto postalo poznato kao ljudski zoološki vrt. Bilo je to zasigurno profitabilno jer se ulaz naplaćivao, ali nekako sumnjamo da su pacijenti imali od toga koristi. I dok se ovakve ustanove u Europi otvaraju tek u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, arapski svijet je s njihovim osnivanjem počeo znatno ranije. Tako je primjerice prva poznata ustanova za mentalno oboljele u tom dijelu svijeta, osnovana u Bagdadu, krajem 8. stoljeća.
Nagovještaj promjena
Sve do 18. st. situacija u liječenju duše se nije poboljšala. U ranomodernom dobu bili su popularne astralne i vjerske amajlije i to vrlo vjerojatno dobrim dijelom zbog profita koji je iz njihove izrade i prodaje proizlazio. Duševne bolesti su se u skladu s tim i dalje rješavale vjerovanjem u čarolije, samo s vjerskim predznakom. Utjeha i spas se tražila u molitvama i hodočašćima. Pokušaji konkretnog liječenja su se svodili na dobro poznato puštanje krvi, stavljanje pacijenata u toplu ili ledenu vodu kako bi šokirani um došao k sebi.
Krajem 18. st. zbivaju se velike promjene koje nagovještavaju humaniji pristup ovoj kategoriji bolesnika. Najpoznatiji liječnik psihijatar u pariškoj bolnici tog doba Philippe Pinel je smatrao da će se metalne bolesti ublažiti ako se s ovim bolesnicima postupa na bolji način. U skladu s tim bolesnici dobivaju određenu slobodu kretanja, skidaju im se lanci i okovi, dobivaju nešto sunčeva svjetla, a smanjuje se njihovo zlostavljanje. Za svoje vrijeme Pinel napredno smatra da duševni poremećaji nisu uvijek stvar unutrašnje prirode već i vanjskih uzroka lošeg života, alkohola, trauma, i sličnog.
U Engleskoj je donekle sličnu ulogu Pinelu imao laik William Tuke. Početkom 19. st. osnivaju se tako i azili koji se smještaju u idiličnoj prirodi za psihički problematične bogate osobe. Takvi azili dobivaju nazive poput sljedećeg “Pansioni za oporavak živčanih bolesnika” i slična imena. William Tuke je osnovao Retreat u Yorku, utočište koje i danas egzistira kao neprofitna organizacija, a gdje je oko 30 pacijenata živjelo u seoskoj kući te vrijeme provodilo kombinirajući rad, razgovor i odmor. Upravo tretmani Pinela i Tuka postaju uzor humanog ophođenja, koji je bio ispred vremena u kojem su obojica živjeli. Pinel i Tuke djeluju u razdoblju prosvjetiteljstva, koje je pobudilo u dijelu društva osjećaj empatije prema ovoj kategorija bolesnika te je dovelo do tzv. moralne terapije koja je dala novi smjer razvoju psihijatrije. Postupno se kreće prema otvaranju mentalnih ustanova prema van. Znači osobe s psihičkim problemima izlaze iz svog zatvorenog svijeta i neki od njih se zapošljavaju na jednostavnim poslovima poput rada na poljoprivrednim dobrima i sličnim manualnim poslovima. To u osnovi znači da se klima javnosti postupno mijenja i da je stigmatizacija psihički bolesnih osoba manje izražena, no i dalje prisutna.
Oblik lubanje vam nije dobar!
Krajem 18. i početkom 19. st. javlja se pseudoznanstvena disciplina frenologija, stajalište da se prema obliku lubanje određuju čovjekove mentalne sposobnosti i karakterne osobine. Što znači da ako vam oblik lubanje nije dobar da ste stradali, šalimo se ali nije daleko od toga. Ova je disciplina odbačena kasnije u znanosti, s tim da je utjecala na daljnji razvoj neuroznanosti kroz lokalizaciju dijelova u mozgu odgovornih za određena područja poput emocija i mišljenja. Uz frenologiju se javlja i koncept animalnog magnetizma koji znači da se nekom vrstom sugestije kod slabijih osoba postiže napredak. Kao treći koncept javlja se i homeopatija. Homeopatija se bazira na pokušaju samoiscjeljenja korištenjem prirodnih preparata. U tom periodu se napokon dolazi do zaključka, do kojega su Egipćani davno prije došli, da je mozak središte misli i da je on onaj koji je u središtu proučavanja psihijatrije.
Ukoliko Vas zanima nastavak razvoja psihijatrije sutra vas očekuje treći nastavak serijala, u kojem donosimo kratki pregled razvoja psihijatrije od Sigmunda Freuda, na kojem i danas počiva ono što zamišljamo standardnim odnosom psihijatra i pacijenta preko “krasota” lobotomije, elektroškova, i nacističkih eksperimenata do “farmaceutskog raja” suvremenog doba.
Piše. Sonja Kirchhoffer
