Rastreseni znanstvenik: Hodao je svijetom u rasparenim cipelama, a nije bio posve siguran ni gdje živi!

Bio je neka vrsta genija. Jedan od istaknutih enciklopedista, dao je neizbrisiv doprinos fizici, matematici, kemiji ali i filozofiji. Izumio je galvanometar, pridonio razvoju električnoga telegrafa, a uz to je među prvima razlučio atome i molekule te rabio nazive “napon” i “struja”. Po njemu je nazvana jedinica jakosti električne struje, a njegovo ime ugravirano je na Eifellovom tornju. On je, dakako, André-Marie Ampère (1775. – 1836.), jedan od najvećih znanstvenika svih vremena.

Osobito revolucionarno bilo je njegovo istraživanje povezanosti između elektriciteta i magnetizma. Otkrio je da strujna petlja stvara slično magnetsko polje kao stalni ravni magnet, te razvio mikroskopsko tumačenje magnetskih svojstava, prema kojem su u svakom elementu tvari prisutni mali unutarnji strujni krugovi, tzv. molekularne struje, kojima se magnetska polja vektorski zbrajaju i čije ukupno djelovanje ovisi o tome kakve su njihove međusobne orijentacije. Na temelju analogije između električnih i magnetskih pojava, moglo se očekivati da bi struja u strujnom krugu jednoga vodiča izazvala pojavu struje u drugome vodiču, koji nije priključen na električni izvor. Ampère je 1822. istraživao taj problem i zaključio da takav učinak ne postoji, ali da se u drugoj žici ipak nešto može primijetiti pri uključivanju i isključivanju struje u prvoj žici. Tome, međutim, nije pridavao pozornost, budući da je tragao za strujom koja bi tekla čitavo vrijeme. Ponavljanje sličnog pokusa Michaela Faradaya je, desetak godina kasnije, dovelo do otkrića elektromagnetske indukcije.

Dok su Ampèreova znanstvena dostignuća poznata i priznata, o njegovu privatnom životu ne zna se puno. Ono što je poznato i o čemu su zabilježene brojne anegdote jest nevjerojatna rastresenost genijalnog Francuza. Znao bi, primjerice, hodati bijelim svijetom u rasparenim cipelama i zgužvanom odijelu; zabilježeni su brojni slučajevi njegovog sudaranja s prolaznicima, stablima ili neživim objektima, a navodno je imao i navadu pričati sam sa sobom. Razinu Ampèreove smušenosti najbolje ilustrira sljedeća zgoda. Jedne večeri, vratio se s posla – pariške Politehničke škole, na kojoj je predavao fiziku – kasnije nego inače. Dan je bio hladan, a netom je bilo počelo sniježiti, pa je zimogrozni profesor svoj ofucani stari šal nekoliko puta zamotao oko glave. Kad se pojavio na vratima svog doma, sluga ga, onako zakrabuljenog, nije prepoznao. “Žao mi je, ali gospodin još nije stigao kući!” objasnio je sluga zamotanom došljaku. Kako su ovome misli bile u nekoj drugoj dimenziji, samo je slegnuo ramenima: “Ma, nema veze, navratit ću sutra!”. Potom se okrenuo na peti i nestao u noći, ni ne sjetivši se da je to njegova kuća.

Piše: Lucija Kapural

Komentari