Rastreseni genij: Osnivač kibernetike nije znao pronaći ni vlastitu adresu, a supruga ga je putem ceduljica podsjećala da opere zube!

Američki matematičar Norbert Wiener (1894. – 1964.) bio je čudo od djeteta. Naučio je čitati s nepune tri godine, a do sedmog rođendana govorio je četiri strana jezika i svirao jednako toliko instrumenata. Čovjek renesansnog spektra interesa, podjednako je briljirao u prirodnim i društvenim predmetima a, kako neko područje ne bi ostalo nepokriveno, paralelno je studirao matematiku, fiziku, zoologiju i filozofiju, stekavši titulu doktora znanosti kao osamnaestogodišnjak. Kao profesor na prestižnom MIT-u, bacio se na pionirsko proučavanje stohastičkih procesa (onih koji u sebi sadrže elemente neuređenosti ili slučajnosti), a radeći na automatskom sustavu za ciljanje protuzrakoplovnih topova značajno je pridonio razvoju teorije elektroničkih komunikacija. Uspjeh na tom planu rezultirao je pozivom za sudjelovanje u projektu Manhattan, što je rezolutno odbio – čitav se život zalagao za razmatranje etičkih posljedica znanstvenih istraživanja. U povijesti je ipak najviše zapamćen kao osnivač kibernetike, interdisciplinarne znanosti o prijenosu informacija i upravljanju strojevima i živim organizmima. Nova disciplina zasniva se na ideji da se kibernetički sustav principijelno ne razlikuje bilo da se radi o elektronskim napravama ili o ljudskome mozgu: ono što je za klasično shvaćanje percepcije osjet, to je za kibernetiku informacija.

Koliko je na znanstvenom planu bio uspješan, toliko je u svakodnevnom životu kiksao. Nespretan, rastresen i zaboravan, na prvi je pogled ostavljao dojam izgubljenog osmogodišnjaka, ne pretjerano bistrog za svoju dob. Drugim riječima, prije nego što bi doznali da je riječ o geniju, ljudi su ga počesto znali zamijeniti za idiota. Svjesna njegove socijalne nekompentencije te nesnalaženja u prostoru i vremenu, supruga je nad njim bdjela kao kvočka nad pilićima, svakodnevno mu ostavljajući ceduljice s porukama kao što su “Ne zaboravi oprati zube!” i “Pozdravi studente kad uđeš u predavaonicu!”. Kad se obitelj preselila u veći stan, gospođa Wiener upozorila je zbunjeniju polovicu da će sada morati ići drugim autobusom s fakulteta kući. Bio je to čisti gubitak vremena – naravno da je smotanko sjeo na liniju kojom se ranije vozio. Tek kad je došao na nekadašnju adresu i ugledao nepoznate ljude u “svojoj” kući, shvatio je da više ne živi tu. Vratio se na fakultet te se na obližnjoj postaji ukrcao u autobus prema uputama mile ženice. Muci tu nije bio kraj. Stigavši u novi kvart, nije uspijevao pronaći svoj dom. Nakon višesatnog lutanja, spazio je djevojčicu kako se igra s kanticom i lopaticom u jednom dvorištu. “Malena, znaš li možda gdje stanuju Wienerovi?” upitao ju je s nadom. Djevojčica je zakolutala očima. “Da, tata. Idemo zajedno kući!”, odgovorila mu je kći.

Piše: Lucija Kapural

Komentari