Ralje smrti: Drevne morske predatore privlačio je miris krvi, a imali su najčvršći zagriz od svih vrsta poznatih znanosti!

Plosnato tijelo, trbuh pilasta riba, zubi kao u Kingovih “langolijera”… Već sam pogled na piranje čovjeka je u stanju ispuniti najdubljom jezom. Srećom, u našim krajevima nećete ih sresti: nastanjuju tropska južnoamerička jezera te mirne rijeke poput Amazone i Orinoca. Danas je poznato dvadeset i pet vrsta, a rekord po veličini drži crvena piranja (Serrasalmus nattereri), koja naraste do – šezdeset centimetara! Zanimljivo, naziv piranha dolazi iz jezika tupi, kojim su domoroci u obalnom dijelu Brazila govorili prije portugalske kolonizacije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću.

Ove grabežljive ribe iz porodice Characidae na glasu su kao jedne od najopasnijih stanovnica morskih dubina, pa nije čudo da su postale “zvijezde” brojnih horor-filmova. Da se zastrašujuće ružne nemani nisu mnogo promijenile od prapovijesnih vremena, svjedoči nedavno otkriće međunarodnog tima paleontologa.

Na jugu Njemačke, znanstvenici su pronašli najastariji poznati primjerak mesožderne ribe: ovaj monstrum, daleki predak današnje piranje, plivao je tamošnjim morima prije stotinu i pedeset milijuna godina. Tijelo drevne ribe bilo postrance spljošteno, a glava velika i tupa, prepuna trokutastih zuba oštrih poput britve.

“Drevne piranje, kao ni njihove današnje srodnice, nisu bile velike ribe, no njihova snaga krila se u brojnosti. Ove životinje uvijek se, naime, kreću u velikim plovama. Privlači ih miris krvi, a opasnima ih čini njihova proždrljivost: organizirano napadajući, i veliku životinju su u stanju oglodati do kostiju za nekoliko sekunda”, ispričao je jedan od sudionika istraživanja. “Status predatora duguju i svojoj jedinstvenoj čeljusti: proporcionalno, piranje imaju najčvršći zagriz od svih vrsta poznatih znanosti”.


Današnje piranje, dodaje znanstvenik, ipak su nešto manje opasne od onih prapovijesnih. Mnoge vrste su, zbog promjena u okolišu, s vremenom postale vegetarijanci, a kod od onih mesoždernih velik dio preferira već uginula bića za “gablec”. No, fatalni napadi na ljude ipak se događaju, pa je pametnije izbjegavati njihova staništa.

Piše: Lucija Kapural

Komentari