Ralje ljubavi: Nevjerojatna priča o prijateljstvu žene i aligatora

Mary Thorn, šezdesetogodišnja konobarica iz Floride, nije imala lak život: muž ju je ostavio kad mu je saopćila da je trudna, sina je podizala bez ičije pomoći, često obavljajući više napornih fizičkih poslova, a obožavana mačka skončala je pod kotačima neopreznog motociklista. Unatoč materijalnoj oskudici, borbena žena činila je sve kako bi školovala jedinca i omogućila mu sretno djetinjstvo. Baš kad se činilo da je koliko-toliko stala na noge, sudbina ju je ponovno ošinula: njen mališan obolio je od zloćudne bolesti te umro nakon tri mjeseca patnje. Očajna žena, koja više nije imala motiva za borbu, potražila je utjehu na dnu boce. Alkohol ju je koštao zaposlenja, pa je bila prisiljena preživljavati od socijalne pomoći, što joj je, kao ponosnoj osobi, izuzetno teško padalo. “Kukavičluk je bio jedino što me sprečavalo da se ne ubijem”, priznala je.

Danas je zbog svog kukavičluka itekako sretna. Susjed George, jedan od rijetkih ljudi kojima je bilo stalo do nje, shvatio je da je Mary potrebno nešto što bi je zaokupilo i natjeralo da se trgne. Sjetivši se da mu je u jednom razgovoru spomenula kako obožava velike gmazove, prije pet godina joj poklonio neobična kućnog ljubimca – bebu aligatora! Mary isprva nije bila oduševljena darom. “Dovraga, George, znaš da se ne mogu brinuti ni o samoj sebi! Aligatori puno jedu, tko će to financirati?”, napala ga je. “Ja ću mu kupovati hranu, ali samo u početku. Želim da se već danas riješiš zaliha alkohola i počneš proučavati oglase za posao”, odvratio je ovaj mirnim glasom.

Premda je vjeru u sebe odavno bila izgubila, Mary je poslušala savjet. Apstinencijsku krizu je, na vlastito čudo, svladala relativno bezbolno, a ubrzo je pronašla posao u lokalnoj gostionici. S posla se vraćala ozarena lica: kući ju je čekao aligator kojem je nadjenula ime Rambo i koji joj se uvukao duboko pod kožu. “Ljudi misle da su ove životinje agresivne i opasne, ali to ne može biti dalje od istine. Moj Rambo umiljat je kao janje. Čim me ugleda, počne mi se motati oko nogu, čekajući da ga pogladim po glavi. Izuzetno je inteligentan: nuždu vrši na pijesku, poput mačke, naučila sam ga voziti dječji bicikl, a svladao je i znakovni jezik. Briga za njega vratila mi je volju za životom”, ispričala je.


Piše: Lucija Kapural

Komentari