Holokaust nije počeo odjednom, kao i u većini stvari i ovdje je postojala uvertira u ono što će se tek dogoditi. Tako su nacisti prije holokausta pretvorili Židove u poluljude s ciljem da mogu kasnije lakše prijeći na ono što će nazvati konačnim rješenjem. Masama je lako manipulirati i najnovija istraživanja ukazuju na zabrinjavajući postotak ljudske lakovjernosti. Upravo fotografija s kojom smo počeli ovaj članak ukazuje na taj prijelazan period u kojem se počela provoditi segregacija.
Početak segregacije
Poanta segregacije je izdvajanje, u konkretnom slučaju pojava klupa u parkovima, nije bila s ciljem osigurati klupu Židovu već omogućiti “poštenom čovjeku” da sjedi na “nekontaminiranoj” klupi. Židovi postaju poluljudi već od 1933. godine kada im se zabranjuje posjećivanje restorana, kazališta, izložbi, kina, bazena. Tada i na klupama u parku mogu sjediti samo ako su pojedine klupe obojene u žuto i odvojene od ostalih.
Preobratiti se ili ne?
U identifikaciji je li netko Židov nacisti su se služili različitim sredstvima poput matičnih knjiga, poreznih prijava, vjerskih papira i drugim sredstvima. U otkrivanju Židova važnu ulogu su mogla imati i specifična imena, ali i pridržavanje religijskih obreda koji su bili bitno drugačije prirode od ostalih. Ako ste se odlučili u predvečerje uspona nacizma preobratiti na kršćanstvo nije da ste si pomogli jer u vašem tretiranju presudnu je ulogu imalo vjersko uvjerenje vaših predaka, a ne vas samih, pa ukoliko su se vaši preci mogli pratiti tri ili više linija unatrag, nikakvo preobraćanje vam ne bi bilo od koristi.
Židovi na margini
Nakon što su nacisti ovom postupnom segregacijom stavili Židove na marginu društva krenuli su u iduću etapu odnosno korak bliže ka konačnom rješenju. Tako se počinju pojavljivati geta gdje se Židovi sada manje-više postupno odvajaju od ostalih stanovnika. Osnivanjem ovakvih geta Židovi su morali preseljenjem u njih ostaviti svoje domove i svoju imovinu. Kako je Chaim Kaplan pribilježio:
Odjednom vidimo sebe zatvorene sa svih strana. Mi smo odvojeni od svijeta u njegovoj punini, protjerani iz ljudskog društva.
Nisu sva geta bila ista, neka su bila velika, neka mala. Neka su bila u potpunosti zatvorena od vanjskog svijeta zidovima, strašnom bodljikavom žicom, čuvana stražarima i psima, naravno ne radi sigurnosti onih unutra. Druga su bila otvorenija pa su stanovnici mogli napustiti geto i raditi izvan njega. Neka su postojala kratko tek nekoliko tjedana u kojima su Židovi mogli biti tu samo privremeno stacionirani prije deportacije ili pak prelaska na končano rješenje, dok su druga bila aktivna godinama. Povjesničari procjenjuju da su nacisti u Europi između 1933. i kraja rata osnovali oko 1100 židovskih geta. Ono što je ljude u njima mučilo bilo je pitanje egzistencije. Kako je napisala jedna mlada Židovka u getu u poljskom Łódźu:
Nema pravde na svijetu, a da ne govorimo u getu… Ljudi su u stanju panike. I ova glad. Borba protiv smrti od gladi. Život je užasan, životni uvjeti odvratni, a hrane nema…
U drugoj polovici 20. stoljeća riječ geto nažalost i dalje opstaje, ali njegovi glavni akteri sada su crnački stanovnici u SAD-u, koji se segregiraju po rasnoj pripadnosti. Židovski geto ustupa mjesto crnačkom pri čemu ova nisu mjesta nisu dobila obol nacističkih enklava, ali su sumorna i očajna te nastavljaju nešto blažu tradiciju svojih nacističkih prethodnika, tj. onih koja ne daju vjeru u budućnost.
Piše: Sonja Kirchhoffer
