Prva seljačka buna masovnih razmjera ugušena je zahvaljujući podmuklosti velikaša

Epitet “mračan”, koji se često koristi uz pojam srednjeg vijeka, itekako je prikladan gledamo li na to razdoblje iz rakursa seljaka. Feudalizam, društveni sustav zasnovan na posjedovanju zemlje, u kojem su vazali zemlju držali kao leno dobiveno od gospodara, počivao je na složenoj hijerarhiji ovisnosti. Formalno gledano, vazali su bili slobodni ljudi koji su s gospodarima – seniorima – sklapali ugovore, zaklinjući se na vjernost. Obavezivali su se na plaćanje nameta, služenje u vojsci i brojne druge zadaće, u zamjenu za zaštitu. U ceremoniji uspostave feudalnog odnosa, vazal bi položio ruke u ruke seniora te volju da mu se preda izrazio rečenicom “Gospodine, ja postajem vaš čovjek”.

Kmetovi, koji su obavljali “službu nižeg reda”, na svojim su plećima nosili čitavu feudalnu piramidu. U podređen položaj su dolazili ekonomskom prisilom: kako bi se održali, bili su prisiljeni unajmiti zemlju od feudalaca, a ako su se poslije željeli maknuti s nje, njima i njihovim potomcima to je uglavnom bilo onemogućavano, i svaki pokušaj da se oslobode sprječavao se silom. To je u pravilu značilo kratak i bijedan život, ne bitno drugačiji od ropskog. Ako se ne bi satrli krvavim radim, imali su priliku prerano napustiti svijet zbog studeni, gladi, sveopće nehigijene i boljetica u rasponu od pokvarenog zuba do nečeg što se nazivalo vatrom svetog Ante: radilo se o smrtonosnoj bakterijskoj infekciji koja je tijela oboljelih pretvarala u žive rane. Čak ni na onome svijetu za njih nije bilo pravde: prema nauku iz jedanaestog stoljeća, seljačke duše nisu mogle dospjeti na nebo jer su previše zaudarale! Premda nisu bili školovani, seljaci su s vremenom izvukli logičan zaključak: “nas ima više nego njih”. U Francuskoj 1358. godine, odlučili su preuzeti stvar u svoje ruke.

Taj ustanak poznat je pod nazivom “Žakerija”, prema vlastitom imenu Jacques (Jakov), koje je francuskim feudalcima služilo kao porugljiva opća oznaka za kmeta. Prva seljačka buna velikih razmjera u srednjovjekovnoj Europi izbila je u pokrajinama Île-de-France, Picardie, Champagne i Orléans. Izazvani gospodarskom krizom, posljedicama kuge i teškoćama Stogodišnjega rata između Francuske i Engleske, seljaci, predvođeni Guillaumeom Caleom, palili su dvorce i pustošili feudalne posjede a, odmah na početku, uspjeli su ubiti i nekoliko iznenađenih plemenitaša. Stravične legende, poput one da su nekog viteza ispekli na ražnju, a potom prisilili njegovu udovicu da pojede njegovo meso, nemaju povijesno uporište.

Naoružani sjekirama, kosama i vilama, seljaci su posjedovali borbeni entuzijazam, ali nisu bili vični organizaciji. Nakon što su napali Meaux, dva stara neprijatelja, francuski i engleski vitez, urdružili su snage kako bi predvodili protunapad. Mnogi seljaci izdahnuli su pod oštricama njihovih mačeva. Buna je ugušena za manje od mjesec dana, zahvaljujući lukavstvu jednoga drugog velikaša, Karla iz Navarre. Vođu ustanka Calea pozvao je na pregovore, a ovaj se, poštujući časnu riječ, na njima pojavio bez stražara. Karlovi podanici zgrabili su nesretnog čovjeka te mu na glavu nataknuli krunu od usijenog željeza. Potom su mu, za svaki slučaj, tu glavu odsjekli. Seljaci, koji su ostali bez vodstva, masakrirani su u sljedećih nekoliko dana.


Piše: Lucija Kapural

Komentari