Prorok agonije i beznađa: Kako je neumorni nihilist postao apologet nacizma?

Ljudi su “tek crijeva što zbog grčenja grokću”, a svaki trenutak je “još jedna kuglica u glasačkoj kutiji beznađa”. Kad bi naši bližnji doznali što o njima mislimo, pojmovi kao što su ljubav i prijateljstvo zauvijek bi bili izbrisani iz rječnika. Sve živo, od troglodita do skeptika, sudjeluje u vječnoj maskeradi. Da nismo skloni samozavaravanju, potonuli bismo u glibu svjetske boli. Ovako je zborio Émil Cioran (1911. – 1995.), jedan od najmračnijih mislilaca dvadesetog stoljeća. U usporedbi s njegovim nihilizmom, i Nietzscheove sentencije vedre su poput šetnje parkom!

Cioran je rođen u zabačenu planinskom selu Rășinari u Rumunjskoj, koja je tada još bila u sklopu Austro-Ugarske. Roditelji, pravoslavni svećenik Emilian i učiteljica Elvira, bili su istaknute figure u borbi za nacionalne interese, zbog čega su mnogo godina proveli iza rešetaka. Izgnan iz rodnog kraja, koji je nazivao “prokletim i divnim rajem”, kao desetogodišnjak je pronašao utočište kod tetke u Sibinju. Postao je šutljiv i nepovjerljiv, a utjehu je tražio u čitanju. Nakon što je pročitao “Zapise iz mrtvog doma” Dostojevskog, zauvijek je prekrižio boga. Roditelji, koji su u međuvremenu pušteni na slobodu, bili su duboko potreseni okretima u njegovoj duši. Emilian, novoizabrani iguman Sibinja, i Elvira, predsjednica Udruženja kršćanki, prijekornim su okom gledali sina koji se odbijao pomoliti prije objeda. “Da sam znala koliko ćeš biti nesretan, pobacila bih te!” majčine su riječi koje su mu se zauvijek urezale u srce.

Krizu identiteta produbila je nesanica. Isprva se odavao dugim noćnim šetnjama, da bi potom otkrio efikasniji lijek za duševni nemir: posjete bordelu. Dok bi čekao da ga odabrana prijateljica noći primi, redovito je čitao Kantovu “Kritiku čistog uma”. Jednom prigodom ondje je naletio na svoga gimnazijskog profesora. Umjesto u razvratu, noć su proveli razgovarajući o klasičnu njemačkom idealizmu, a u raspravi su im se pridružile i dvije prostitutke!

Nakon mature, upisao je studij filozofije u Bukureštu. Krut i smušen, u pohabanom odijelu i sa snažnim transilvanijskim naglaskom, među kolegama je slovio za čudaka, ali je kritičkim promišljanjima privukao pažnju profesora Naea Ionescua. Ovaj ga je “zarazio” svojim mesijanskim nacionalizmom. U prvoj knjizi “Na rubovima očaja”, koju je objavio s nepune dvadeset tri, napisao je: “Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vrijeme za površne intelektualne igre, da je agonija važnija od silogizma?” U dvije godine, koliko je živio u Njemačkoj, objavio je niz članaka u kojima je izrazio simpatije prema nacizmu. “Nema političara koji kod mene izaziva veće divljenje od Hitlera”, napisao je u djelu “Transfiguracija Rumunjske”, istaknuvši da je takav vođa potreban njegovoj domovini. Ove knjige sramio se čitav život.

Osvijestivši dubinu svoje zablude, pobjegao je u Pariz, grad u kojem će ostati do smrti. Političke stavove više nije iznosio, ali je nastavljao s napadima na religiju, koju je doživljavao kao utočište slabića i licemjera. Živio je od stipendije francuske vlade i pozajmica imućnih prijatelja, trudeći se ostati vjeran idealu vječnog parazita. S nevjenčanom suprugom, prevoditeljicom Simone Boué, stanovao je u derutnom stančiću u Latinskoj četvrti, a hranili su se po studentskim menzama. U novoj domovini hvaljen je kao briljantan stilist i prodoran mislilac. Kažnjavajući se zbog stavova iz mladosti, odbio je sve nagrade i počasti koje su mu upućivali.

Piše: Lucija Kapural

Komentari