Bila je jedna od najblistavijih zvijezda hrvatskog glumišta, a uz to anđeoski, eterično lijepa. Nažalost, njena plovidba rijekom života bila je turbulentna i kratka. Ena Begović (1960. – 2000.) prve je korake napravila u Trpnju, ljupkome mjestu na Pelješcu. Premda lijepa kao slika, kao djevojčica bila je povučena. Stalno je nosila hlače, zlaćanu kosu krotila je pletenicom, a čitanje u samoći pretpostavljala je bučnom društvu vršnjaka. Nakon što je s odličnim uspjehom završila osnovnu školu, upisala se u gimnaziju u Dubrovniku. “U školu je išla okolnim putem, samo da ne bi morala proći Stradunom i biti primijećena”, ispričala je njena mlađa sestra Mia. Već tada je pokazivala umjetnički talent, a među vršnjacima je bila poznata po recitiranju. Glumački zanat počela je brusiti u studentskom kazalištu Lero, a karijera joj je počela slučajno, nakon što ju je u jednoj predstavi primijetio redatelj Lordan Zafranović. Sa nepunih osamnaest, kao maturantica, debitirala je u njegovom filmu “Okupacija u 26 slika”. Unatoč pohvalama, Ena je to shvatila tek kao izlet: nakon mature, preselila se u Zagreb i upisala Pravni fakultet. Iznajmila je skroman stančić, koji je dijelila sa sestrom Mijom i mladom kantautoricom Alkom Vuicom.
Slučajan susret s redateljem Ljubišom Ristićem, kojeg je upoznala u kafiću, pokazao se presudnim za Eninu karijeru. Nastup u njegovom filmu “Ivan Goran Kovačić” donio joj je pohvalu struke a, na nagovor filmskog partnera Rade Šerbedžije, upisala je Akademiju dramskih umjetnosti. Tijekom studija, zasipali su je filmskim ponudama, a status zvijezde priskrbila joj je rola u Zafranovićevom “Padu Italije”. Kultna scena u kojoj u providnoj bijeloj haljini izranja iz mora učinila ju je seks simbolom, ali joj je donijela i nesklonost određenih profesora. Akademija se, naime, u to vrijeme nastojala pozicionirati kao ozbiljno učilište za neugledne glumice s dubokim glasom, pa su na raskošnu plavušu koja se dekoltirana naginjala s filmskih plakata gledali prijekim okom.
Premda uvjerena da će karijeru izgraditi na filmu, nakon diplome posvetila se kazalištu. Jedna od njenih najupečatljivijih kreacija bila je uloga Krležine heroine barunice Castelli u predstavi “Gospoda Glembajevi”, ali i istoimenom filmu Antuna Vrdoljaka. Zasluženo priznanje, “Zlatnu arenu” za epizodnu ulogu, glatko je odbila, smatrajući barunicu glavnim likom. Zbog takvog garda, ali i činjenice da je malobrojnima dopuštala da dopru do nje, prijatelji su je nazivali “bodljikavim ježom”.
Prvi koji je uspio otopiti led oko njezina srca bio je mladi fotograf Tomislav Pavleka. Upoznali su se na novogodišnjoj zabavi, u vrijeme dok je Ena hodala s njegovim najboljim prijateljem Adijem Karaselimovićem, bubnjarom “Srebrnih krila”. Pavleka je bio fasciniran tihom djevojkom vilinske ljepote, koja je veći dio fešte provela sjedeći u kutu, čitajući knjigu i otpuhujući dim cigarete. Nekoliko mjeseci kasnije, slučajno ju je sreo u autobusu. Postat će njen prvi ozbiljan mladić.
Medijsku pažnju ipak je najviše privukla glumičina veza sa sedamnaest godina starijim Josipom Radeljakom. Ljubav su u početku krili: poduzetnik je, naime, bio u braku s Eninom kolegicom Bebom Lončar. Nakon što je afera otkrivena, izbio je veliki skandal. Radeljakov brak je krahirao, a tajkun, koji je bivšu gospođu optužio za alkoholizam, dobio je skrbništvo nad njihovim sinom Leom. Ena je nakon toga postala nova gospođa Radeljak. Glumica je već tada bila u poodmakloj trudnoći, a kćerkicu Lanu na svijet je donijela u trideset devetoj (baš kao i Beba sina). U dražima majčinstva uživat će samo četrdeset pet dana: kobnog 15. kolovoza 2000. godine, nakon bizarne prometne nesreće na otoku Braču, srce glumačke prvakinje zauvijek je prestalo kucati.
Piše: Lucija Kapural
