Prema grčkom mitu, na ovome rajskom otoku odrastao je vrhovni bog Zeus!

U modrome Egejskom moru rasulo se 220 bisera, otoka čudesne ljepote koje poznajemo pod skupnim imenom Cikladi. Naziv dolazi od grčke riječi “kiklos” (“krug”), budući da okružuju sveti otok antičkog svijeta, Delos. Kako je većina otoka mala i nenastanjena, spomenut ćemo samo one značajnije! Naksos (na slici!), poznat i kao otok vina, najveći je u skupini, a u ranoj povijesti bio je sjedište veličanstvene cikladske kulture. Cvala je između 2700. i 1100. godine prije Krista, u brončano doba, a među arheološkim nalazima iz tog perioda ističu se mramorni idoli različitih oblika i dimenzija, koji uglavnom prikazuju nage stojeće ženske figure s rukama prekriženima ispod grudi, te keramičko posuđe urešeno gusto urezanim geometrijskim i osobito spiralnim motivima. Od 9. do 4. stoljeća prije Krista, Naksos je bio bogato trgovačko središte, a u 6. stoljeću prije Krista ondje je djelovala glasovita kiparska škola (najstarija poznata signatura u grčkoj umjetnosti potječe od Eutikardita, otočkog kipara). Kroz povijest, mijenjao je gospodare, Makedonce, Rimljane, Mlečane i Osmanlije, da bi 1832. godine ušao u sastav Grčke. Današnje posjetitelje otok oduševljava slikovitim selima u kojima kao da je vrijeme stalo, zelenim brežuljcima usred dramatična vulkanskog krajolika te beskrajnim pješčanim plažama. Najkišovitiji je – a time i najplodniji – otok Ciklada, što može zahvaliti planini Zas, koja na sebe navlači oblake. Prema jednoj od mitoloških priča, mladi bog Zeus odrastao je upravo u pećini na ovoj planini!

Paros je poznat kao otok mramora. Tamošnji fini bijeli mramor bio je cijenjen već u antici, a korišten je kod gradnje svetišta u Delfima i na Delosu. Značajan je i za našu povijest – kolonisti s Para oko 385. godine prije Krista osnivaju svoju naseobinu Pháros na otoku Hvaru, u današnjem Starome Gradu. Ako vas put nanese na otok, svakako biste trebali razgledati veličanstvenu Katapoliani, jednu od prvih kršćanskih crkvi u Grčkoj. Datira iz davne 326. godine, a nazivaju je “Crkvom sa stotinu vrata”.

Sestrinski otok, Antiparos, diči se pak impresivnom stalaktitnom špiljom u čiju se utrobu silazi stubištem. Amorgos je zanimljiv je zbog ostataka antičkog hrama Afrodite, kao i zbog manastira smještenog na strmoj litici ponad morskog plavetnila; znamenitost brdovitog Androsa su drevni izvori kod mjesta Apoikia, gdje voda izlazi iz kamenih stijena u obliku lavljih glava; Delos, rodno mjesto olimpijskih bogova Apolona i Artemide, jedno je od najvažnijih arheoloških nalazišta u Grčkoj, a kao takvo nalazi se na UNESCO-vom popisu Svjetske baštine; glavni grad arhipelaga Cikladi, Ermoupolis (“Hermesov grad”), nalazi se pak na Sirosu, nevelikom otoku na kojem se rodio Pitagorin učitelj Ferekid, a otok Timos diči se s osamdeset vjetrenjača te kamenolomima zelenog mramora.

Santorini, naseljen još u doba Feničana (3. tisućljeće prije Krista), po mnogima je najljepši grčki otok. Njegov oblik posljedica je jedne od najvećih zabilježenih vulkanskih erupcija u ljudskoj povijesti: dogodila se 1600. godine prije Krista, u doba procvata minojske civilizacije. Neke pak legende govore da se upravo na ovom području nekoć nalazila mitska Atlantida. Najpoznatija plaža, Gialos, smještena je u prijestolnici Firi. Ondje možete pronaći dovoljno skrovitih kutaka za milovanje na djevičanski bijelom pijesku, u hladu klisura koje se strmo uzdižu nad obalom, ali i barove u kojima zabava traje do duboko u noć. Uz Santorini, jet-settere najviše privlači Mikonos. Beskrajne pješčane plaže, labirint vijugavih uličica, vjetrenjače što se poput kula stražara nadnose nad obalom, snježnobijele kućice s jarko obojenim prozorima… Otočić se doima poput raja, ali onoga na kojem ćete se pakleno zabaviti: zbog uzbudljiva noćnog života, Mikonos često uspoređuju s Ibizom. Riječ je o čudesnom svijetu žestokih kontrasta: na ulici možete sresti stare ribare koji prevoze ulov na magarcima, pravoslavne popove s dugačkim crnim bradama, ali i starlete u vrućim hlačicama te filmske zvijezde lica zakrivenog sunčanim naočalama!


Piše: Lucija Kapural

Komentari