Pravila inkvizicije dugo su zabranjivala prolijevanje krvi, no dovitljivim mučiteljima to nije predstavljalo naročiti problem

Inkvizicija, crkveno-državni istražni i kazneni sud koji je u katoličkim zemljama djelovao od trinaestog pa čak do osamnaestog stoljeća, u uhu današnjeg čovjeka ima tek jedan prizvuk: mučenje. Valja, međutim, znati da je ova institucija bila znatno kompleksnija.

Prve odredbe o organiziranom progonu krivovjeraca 1184. je donio papa Lucijan III. a inkviziciju je 1232. formalno uspostavio papa Grgur IX., propisavši stroga pravila postupka i povjerivši ih papinim komesarima – inkvizitorima. Okrivljeni, koji se nije javno odrekao nepoželjnog uvjerenja, bio bi predan svjetovnoj vlasti, koja je izvršila presudu. Povod nastanku inkvizicije bila je pojava dualističkih sljedbi i drugih heretičkih skupina, da bi se njena jurisdikcija od sredine trinaestog stoljeća proširila na vračanje, vještičarenje i ine magijske obrede.

Inkvizitorima je u početku bilo zabranjeno osobno obavljati tjelesno mučenje – kao nadzornici, mogli su davati naputke svjetovnim dužnosnicima i bilježiti optuženikova priznanja. Upravo iz tog razloga, papa Inocent IV. godine 1252. izdaje bulu kojom je ovlastio inkvizitore da osobno obavljaju mučenja, ali bez usmrćivanja optuženika. Ovi su, međutim, pronašli način da izbjegnu i tu zabranu – četiri godine kasnije, novi papa Aleksandar omogućio im je međusobno davanje oprosta za pokoji iščupani ekstremitet, smrvljenu vilicu, smrt ili sličnu “nezgodu” koja bi se dogodila tijekom istražnog postupka. Zanimljivo, pravila su dugo zabranjivala prolijevanje krvi, što će reći i obradu ispitanika oštrim predmetima, no vještom inkvizitoru to nije predstavljalo naročiti problem – primjerice, naprave za lomljenje kostiju proizvodile su još veću štetu a da žrtva ne bi pustila ni kapljicu krvi. Glavni razlog popularnosti torture bila je njena efikasnost: trpeći neizdržive bolove, svaki optuženik, pa i onaj neviniji od prvopričesnika, priznavao je što god je trebao priznati, od uništavanja usjeva do šurovanja s nečastivim. S obzirom na njegovu funkciju, postojale su dvije osnovne vrste mučenja: ono za izvlačenje informacija i te ono koja se koristilo kao dodatna kazna do smrti.

Fizičko mučenje nije bilo jedina isljednička metoda. Inkvizitori su, naime, primjenjivali i psihološku torturu, primjerice, javno poniženje manjih prijestupnika, lišavanje sna ili deprivaciju osjetila. Potonja, iznimno učinkovita, najčešće se provodila zatvaranjem u poseban lijes u obliku ljudskog tijela. Nakon što bi u njega utrpao nagu žrtvu, krvnik bi metalni lijes objesio na drvo ili gradske zidine. Ako se radilo o manjem prijestupu, osuđenik je nakon dan-dva puštan na slobodu, polulud od dehidracije i klaustrofobije; u slučaju teških zločina, ostajao je u njemu do smrti, iznimno polagane i bolne. Ponekad bi lijes bio izložen na trgovima ili tržnicama, gdje su se građani mogli dobacivati uvrede žrtvama sve do njihova posljednjeg daha.


Piše: Lucija Kapural

Komentari