Klokani, australski sisavci iz reda tobolčara (Marsupialia), mogu narasti do metar i pol te težiti do devedeset kilograma. Biljožderi razmjerno malene glave, krupnih ušiju i snažnih stražnjih nogu, kreću se u skokovima, a dostižu brzinu i do sedamdeset kilometara na sat.
Rep im je u pravilu dug, debeo i mišićav te ima funkciju dodatne noge. Aktivni su uglavnom noću, a danju u razmacima izlaze na sunčanje. Ženke kote po jedno mlado. Odmah nakon okota, ženka se ponovno pari, ali se razvoj zametka zaustavlja dok stariji mladunac ne počne napuštati tobolac. Opstanak im ugrožavaju ljudi uzgojem stoke, koja uništava zelene biljke nužne u njihovoj prehrani.
Dok su moderni klokani dobro istraženi, o njihovim davnim precima zna se vrlo malo. Te spoznaje nedavno su obogaćene otkrićem fosiliziranih ostataka dvije jedinke, mužjaka i ženke, koji su na području današnje Australije živjeli prije više od dva milijuna godina.
Congruus kitcheneri, kako je izumrla vrsta nazvana, bio je uistinu zanimljiva životinja. Njegovi ekstremiteti bili su, čini se, prilagođeni penjanju po drveću: prednji udovi bili su mu znatno snažniji od onih u današnjih klokana, a uz to su završavali dugačkim kandžama zaobljenim poput srpova.
“Današnji klokani većinom žive na zemlji, no njihovi preci, koji su izgledali poput oposuma, dom su nalazili u gustim krošnjama. Jedna od prilagodbi na takav način života bili su i njihovi vratovi, puno duži i mobilniji od vratova današnjih klokana. Zahvaljujući njima, ove životinje su mogle s lakoćom okretati glave u potrazi za slasnim lišćem”, ispričao je voditelj istraživanja Gavin Prideaux, profesor paleontologije na Sveučilištu Flinders u Adelaideu.
Fosili su otkopani na jugu zemlje, u ostacima iz prapovijesti bogatim špiljama Thylacoleo. Zbog uvjeta koji vladaju u ovome špiljskom sustavu, očuvani su u besprijekornom stanju, što se inače rijetko događa.
Piše: Lucija Kapural
