Povijest plastične kirurgije: Od spašavanja ozlijeđenih do stvaranja “žene-mačke”

Premda plastičnu kirurgiju doživljavamo kao modernu djelatnost, ovakvi zahvati datiraju u davnu prošlost. Njeni dokumentirani počeci sežu u šesnaesto stoljeće, kad je Gaspare Tagliacozzi uspješno rekonstruirao oštećeni nos pacijenta, koristeći tkivo ruke. Talijanski liječnik nije “izumio toplu vodu” – koristio se tehnikom koja je, tisućljeće ranije, opisana u indijskome liječničkom priručniku. Kakve veze, možda se pitate, estetski zahvati imaju s plastikom? Pa, nikakve. Pojam dolazi od grčke riječi “plastikos”, što znači “kalup”, a specijalisti ove grane kirurgije – formalno priznate tek koncem devetnaestog stoljeća – isprva su više bili usmjereni na rekonstrukciju oštećenih dijelova tijela, nego na puke estetske korekcije. Primjerice, prvo uspješno povećanje grudi, koje je 1895. izveo njemački kirurg Vincenz Czerny, nije bilo potaknuto taštinom pacijentice već željom liječnika da joj omogući normalan život nakon što joj je, zbog golema tumora, lijeva dojka bila uklonjena.

Moderna rekonstruktivna kirurgija nastala je tijekom Prvoga svjetskog rata. Razvoj novih vrsta oružja rezultirao je nikad ranije viđenim vrstama ozljeda, a tome je doskočio londonski kirurg Harold Gillies – kojeg često nazivaju ocem plastične kirurgije – osmislivši revolucionarnu tehniku transplantacije kože. Američko udruženje plastičnih kirurga osnovano je 1931. godine, i od tada virtuozi sa skalpelima u rukama ne prestaju osmišljavati nove, kompleksne metode uljepšavanja pacijenata. Danas, kad je riječ o golemom biznisu, valja spomenuti i žrtve estetske kirurgije – s napomenom da za ono što im se dogodilo krivnju valja tražiti u prvom redu u njihovim ludim glavama. Navest ćemo tek jedno ime – Jocelyn Wildenstein.

Nekoć zanosno lijepa plavuša, odrasla je u prilično imućnoj obitelji, a basnoslovnog bogatstva domogla se onako kako to obično čine lijepe cure – udajom. Kad je izrekla sudbonosno “da” milijarderu Alecu Wildensteinu, dobila je vilu sa četiri bazena, privatni zrakoplov, osobnog šofera, pristup suprugovu bankovnom računu i ostale sitnice koje život čine lakšim, ali i vječiti strah da će je bračni drug zamijeniti mlađom i ljepšom. Kako se Alec, pasionirani lovac koji je često odlazio na safarije u Afriku, divio divljim mačkama poput pantera i geparda, Jocelyn je zaključila da će ga zauvijek zadržati uza se ako postane što sličnija jednoj od tih beštija. Počela je hodočastiti po ordinacijama plastičnih kirurga a ovi, nanjušivši miris love, nisu se libili udovoljiti njenim bizarnim željama. Malo-pomalo, ljepotica se pretvarala u čudovište. Alec je upozorio suprugu da je pretjerala sa zahvatima, ali je ova već uvelike bila izgubila kontakt sa zbiljom – o sebi je pričala kao o “umjetničkom djelu u progresu”. Siroti Alec, koji je morao proživljavati užas budeći se pored spodobe, odlučio se utješiti aferom s 19-godišnjom ruskom manekenkom. Opčinjen činjenicom da je ova sastavljena od prirodnih dijelova, zaboravio je na oprez, pa ga je plastičnija polovica uhvatila in flagranti. Joyelyn je iz brakorazvoda, koji je ekspresno uslijedio, otišla sa slomljenim srcem, ali i dvije milijarde dolara na bankovnom računu. Lovu je, dakako, trošila na daljnje operacije, a mediji su joj prišili posprdne nadimke “Žena mačka” i “Wildensteinova nevjesta”. Danas gotovo ni ne nalikuje na ljudsko biće, a nagomilani računi iz ordinacija estetskih kirurga prije dvije godine su joj priuštili jedan sočan bankrot.

Piše: Lucija Kapural


Komentari