Čupanje, piljenje, rezanje, deranje, razapinjanje, izvrtanje, kuhanje, spaljivanje, davljenje, utapanje, probadanje, rastezanje, drobljenje, lomljenje… Metode koje su ljudi kroz povijest koristili kako bi nanijeli bol drugim ljudima praktički su neiscrpne. Premda bismo ih, s gnušanjem, lako mogli proglasiti nehumanima, tužna je činjenica da su one ljudske, i suviše ljudske… Naime, niti jedno drugo biće ne muči – s predumišljajem – pripadnike svoje ili neke druge vrste. Ako imate osjetljiv želudac, savjetujemo vam da preskočite naredne retke – donosimo neke od opsceno maštovitih metoda mučenja koje su se primjenjivale kroz povijest!
In vino mors
Rimski car Tiberije bio je poznat po morbidnoj kreativnosti u načinima mučenja i ubijanja svih onih koje je poželio mučiti i ubiti. Najradije se ipak iživljavao nad siromašnima, napose beskućnicima. Pozvao bi ih na gozbu, a ovi bi, razgaljeni rijetkom prilikom da napune želuce, dolazili u velikom broju. Ljubazni domaćin ih je, uz jelo, nudio velikim količinama vina, a kad bi veselje doseglo vrhunac, uslijedila bi kvaka 22. Ludi sadist nesretnike je prisiljavao da oko penisa stegnu žicu, kako ne bi mogli mokriti. Bilo je potrebno neko vrijeme da umru, ali su, na Tiberijevo oduševljenje, to činili u nezamislivoj agoniji.
Bik koji pjeva
Domišljati stari Grci stvorili su jednu od najokrutnijih sprava za mučenje poznatih čovjeku te je redovito koristili puna dva stoljeća. Evo kako je stvar funkcionirala: statua bika bila je šuplja i imala vrata sa strane. Osuđenika na smrt bi zaključali u utrobu brončane nemani, a potom ispod nje zapalili veselu vatricu. Metal bi se polako zagrijavao, dok se nesretnik ne bi živ ispekao. Njegovi urlici prolazili su kroz složeni sustav cijevi, kako bi podsjećali na riku razjarenog bika. Ovu metodu je u 6. stoljeću prije Krista popularizirao tiranin Phalaris, čovjek u čijem rječniku nije postojao pojam milosrđe. Specijalno za njega, jezivu napravu je izradio Perillos, izumitelj iz Atene. Umjesto očekivane zarade, imao je priliku iskušati vlastiti izum – Phalaris ga je iz bika pustio tek kad je bio reš pečen!
Piramida boli
U srednjem vijeku, mučenje je bilo dio svakodnevice. Inkvizicija je imala pune ruke posla: ta tko bi pohvatao sve žene koje su, iz čiste zlobe, odlučile pokvariti usjeve susjedima ili kopulirati s Nečastivim na kakvom raskrižju? Klade, spaljivanje na lomači, metalna kruška koja se umeće u usta a potom otvori, mučenje vodom, željezna djevica, kotači za lomljenje, sprave za rastezanje – pomahnitala srednjovjekovna mašta nije imala granica. Naprava koju je izumio stanoviti Ippolito Marsili, poetično nazvana “Bdijenje”, trebala je, u tom kontekstu, predstavljati korak ka humanijem pristupu mučenju. Koliko je humana doista bila, procijenite sami: nagu žrtvu bi konopcima podigli iznad drvene piramide koja je stajala na nekoj vrsti postolja, a potom je polako spuštali, dok bi joj se vršak zabijao u anus ili vaginu. Ideja je bila održati žrtvu što je moguće dulje budnom (otuda naziv): kad bi se ova uslijed nesnosne boli onesvijestila, polili bi je vodom te ponovno nataknuli na piramidu, sve dok ne bi priznala ono što joj se stavljalo na teret ili, što je bilo praktičnije, umrla.
Piše: Lucija Kapural
