Povijest ljudske okrutnosti, 3. dio: Inkvizicija to radi najbolje!

Čupanje, piljenje, paljenje, rezanje, deranje, razapinjanje, izvrtanje, davljenje, utapanje, probadanje, rastezanje, drobljenje, lomljenje… O okrutnim metodama mučenja koje su koristili drevni Grci, Rimljani, Spartanci i Perzijanci već smo pisali, a sada ćemo spomenuti neke od popularnijih iz mračnoga srednjeg vijeka. Ako imate osjetljiv želudac, savjetujemo vam da preskočite naredne retke!

Vještičji jarac – u srednjem vijeku, inkvizicija je imala pune ruke posla: ta tko bi pohvatao sve žene koje su, iz čiste zlobe, odlučile kvariti usjeve susjedima ili kopulirati s Nečastivim na kakvom raskrižju? O drvenoj piramidi na koju su konopcima spuštali suspektne vještice sve dok im se vršak ne bi zabio u vaginu ili anus već smo pisali. Spomenut ćemo i “napredniju” inačicu te sprave, tzv. “vještičji jarac”, kod koje su se – radi efikasnijeg nabijanja – žrtvi na noge stavljali utezi. Njenu efikasnost najbolje ilustrira sljedeća priča! Godine 1673., sud u Bormiju puna je četiri mjeseca neuspješno ispitivao stanovitu Magdalenu Lazari: izdržljiva žena tvrdoglavo je nijekala da je općila s vragom te da je odgovorna za nedavni pomor kokoši u mjestu. Tad su odlučili prijeći na “tešku artiljeriju” te je posjesti na vještičji jarac. Bio je to mudar potez – nesretnica je za nepuna tri sata priznala sve za što su je teretili, plus još ponešto gratis. Međutim, ni to nije bilo dosta. Kao pravno osviješteni ljudi, krvnici su znali kako je moguće da žrtva prizna krivnju zbog izbjegavanja daljnjeg mučenja, pa su se odlučili dodatno uvjeriti u istinitost njenog priznanja. Kako? Ddržali su je na jarcu još pet sati, da budu sigurni! Nakon što su se dobro uvjerili, skinuli su je s naprave i odsjekli joj glavu.

Kruška – metalna kruškolika naprava umetala se u tjelesne otvore okrivljenika, ovisno o prijestupu: u usta su je dobivali bogohulnici i heretičari, u anus homoseksualci, a u vaginu žene koje su seksualno općile s nečastivim (ako je suditi po učestalosti korištenja kruške na nesretnicama, može se zaključiti da je vrag u srednjem vijeku bio promiskuitetniji od Charlieja Sheena!). Nakon toga je počinjala zabava: okretanjem ugrađenog vijka, krakovi “kruške” su se otvarali poput kišobrana, razdirući okolno tkivo i uzrokujući paklenu bol.

Kotač za lomljenje – sam naziv govori sve: riječ je o kotaču na kojem su se lomili udovi žrtava. Na nekima su bili samo noževi, a druge bi uz to zapalili, što je doprinosilo atraktivnosti prizora. Ukratko, nije bilo sadističke fantazije koju kotač nije mogao zadovoljiti. Ponekad se događalo da bi nesretnik osuđen na ovu vrstu mučenja proveo sate, pa čak i dane na kotaču prije nego bi izdahnuo, što od bolova, a što od gladi i dehidracije. Ako bi čudom ostao živ, to je bio nedvojben znak da ga đavo štiti, pa bi mu za kaznu odsjekli glavu. Ili ga frknuli na lomaču.


Sprava za rastezanje – ako vam iz naziva nije sve jasno, objasnit ćemo vam proceduru: bacite optuženika (odnosno okrivljenika, što je u ono vrijeme bio sinonim) na stol, ruke i noge mu užetom privežete za dva drvena rotirajuća stupa, a potom mu laganim rastezanjem čupate udove iz zglobova. Postupak rastezanja mogao je produžiti žrtvino tijelo za punih trideset centimetara prije nego bi došlo do pucanja kostiju. Dok bi nesretnik bio priklješten za razapinjač, moglo ga se dodatno mučiti raznim drugim napravicama, poput kliješta za štipanje bradavica ili užarenih žarača.

Piše: Lucija Kapural

Komentari