Povijest ljudske okrutnosti, 2. dio: Gladne jegulje, bodljikave lutke i marljive muhe

Već smo pisali o okrutnim metodama koje smo, kroz povijest, koristili kako bismo mučili jedni druge. Sada ćemo spomenuti još neke, s ponovljenim upozorenjem: ne čitajte ako ste tankih živaca!

Na jelovniku gladnih jegulja

U 1. stoljeću prije Krista, u Rimu je živio muškarac po imenu Vedius Pollio. Ovaj prpošni aristokrat, inače blizak prijatelj cara Augusta, bio je poznat po luksuznom stilu života i iznimnoj okrutnosti prema robovima. Pozabavit ćemo se njegovom specijalnošću – bacanjem žrtava u bazen. Ne zvuči osobito, zar ne? Moramo vam, međutim, reći da su se u Vediusovom bazenu veselo brčkale jegulje, poznate po agresivnosti i neutaživom apetitu. Bogataš sadističkog nagnuća ribe je držao na vječnoj dijeti, tako da bi ove, čim bi friško “meso” bućnulo u vodu, navalile na njega s velikim tekom. Dok bi izjedale nesretnika, Vedius je stajao po strani i pijuckao vino, uživajući u ljudskim krikovima i pogledu na zakrvavljenu vodu.

Zagrljaj smrti


I Spartanci su konja za utrku imali! Tamošnji tiranin Nabis dao je izraditi lutku po uzoru na svoju suprugu Agepu, navodno iznimno ružnu i jezičavu babuskaru, a u njene (lutkine, ne Agepine) grudi je potom zabio hrđave čavle. Ako ste mu dugovali lovu, ne bi vam poslao kamatare na vrata, ali bi vas prisilio da je snažno zagrlite (lutku, ne Agepu, mada ni ovo drugo vjerojatno nije predstavljalo užitak). Nesretnici su satima izdisali u najgorim bolovima.

Gorki okus meda

Ni starim Perzijancima nije nedostajalo sadističke mašte. Osuđenika na smrt strpali bi u izdubljeno deblo, dok su mu ruke, noge i glava virili iz njega. Nesretnika bi potom šopali medom i pojili mlijekom, a med bi mu razmazivali i po licu, što je privlačilo stotine kukaca. Takva prehrana kod žrtve je izazivala eksplozivni proljev, a fekalije su privlačile nove rojeve kukaca. U roku od nekoliko dana, osuđenik bi se pretvorio u plutajuću gangrenoznu ranu razjedenu crvima. Pretpostavljamo da je smrt, kad bi napokon stigla, predstavljala olakšanje. Postojala je i turska inačica ove metode mučenja, nešto jednostavnija: čovjeka bi vezali i zašili u veliku obješenu vreću u koju bi prethodno ubacili mrtvaca u poodmaklom stadiju raspadanja… I tako bi ga ostavili, dok mu se ne pridruži.

Lete zubi, oči iskaču iz duplji

Tijesci za glave godinama su bili hit među srednjovjekovnim napravama za mučenje. Služili su, pogađate, za gnječenje glave optuženog, najčešće kakvog heretika. Kako bi se spriječilo da ovaj neumjesnim vrištanjem ometa tijek misli prisutnih juridičkih i teoloških autoriteta, osmišljene su zgodne sprave slične kacigama, čiji bi se jedan dio ugurao u usta, katkad s dodatkom koji je probijao nepce. Smrt bi obično nastupila kad bi zubi eksplodirali od pritiska i raznijeli čeljust. Oči bi iskočile iz duplji, a na samom kraju mozak je curio kroz uši, što je bilo posebno atraktivno.

Piše: Lucija Kapural

 

Komentari