Povijesni eponimi, 7. dio: Bijeli cvjetovi i spaljeni strojevi

Mnogo riječi svakodnevno koristimo, pojma nemajući da se radi o eponimima, općim imenicama nastalim od osobnog imena. Evo nekoliko primjera, u kojima su sačuvana imena povijesnih ličnosti i mitoloških likova:

Brajica – Brailleovo pismo, kod nas poznatije kao brajica, međunarodna je abeceda za slijepe osobe koju je 1829. godine stvorio Francuz Louis Braille (1809. – 1852.). I sam slijep od četvrte godine, ovaj orguljaš godinama je djelovao kao učitelj na Institutu za slijepu mladež u Parizu, da bi potom razvio i usavršio svoj sustav, prihvaćen u čitavom svijetu. Upotrebljava se šest izbočenih točkica – u shemi od po tri točkice u dva okomita reda – a pomoću njih mogu se dobiti 63 znaka. Slijepi čitaju pipajući prstima obiju ruku slijeva nadesno, a pišu posebnim pisaćim priborom, počinjući od desna nalijevo. Papir se stavi između dvaju okvira; šilom se bode kroz rupice na gornjem okviru tako da nastaju izbočene točkice u udubljenjima na donjoj strani. Valja napomenuti da je, prije Braillea, kapetan Charles Barbier izumio primitivnu metodu “noćnog pisanja”. Kombinacijom ispupčenih točaka i povlaka, stvarao je poruke koje su se mogle razumjeti dodirom, odnosno čitati u mraku.

Gardenija – vazdazeleni suptropski grm iz porodice broćeva, s bijelim ili žutim, izrazito mirisnim cvjetovima (na slici!), nazvan je po Alexanderu Gardenu (1730. –1791.). Američki liječnik škotskoga podrijetla biljke je počeo proučavati iz hobija, što je s vremenom preraslo u karijeru. Dopisivao se s vodećim prirodoslovcima svoga vremena, uključujući Carla von Linnéa, koji je 1760. godine biljku imenovao njemu u čast. Danas je poznato više od stotinu vrsta gardernije. Ona koja se najčešće uzgaja u staklenicima, Gardenia florida, potječe iz Kine (u Europu je unesena 1754. godine). Njena “rođakinja” Gardenia grandiflora, poznata i kao kineska žuta komuška, služi pak kao sredstvo za bojenje.

Leotard – jednodijelni uski kostim s kratkim rukavima ili bez njih, koji pokriva torzo, najčešće je “radno odijelo” plesača, akrobata i cirkuskih artista. Ime duguje svome tvorcu Julesu Léotardu (1838. – 1870.), jednom od najvećih umjetnika na trapezu svih vremena. Naočiti Francuz, član niza cirkuskih družina u svojoj domovini, bio je poznat po pogibeljnim točkama tijekom kojih su dame vrištale, katkad i padale u nesvijest. Umro je mlad, prije trideset drugog rođendana, kao što su mu i prorokovali. Nije mu, međutim, presudila neka od pogibeljnih točaka, već prozaične velike boginje.

Luditi – pojam “luditi” danas se koristi za osobe koje se suprotstavljaju tehnološkim promjenama. U izvornom značenju, taj naziv se odnosio na grupu engleskih radnika koja je, od polovice 18. stoljeća i u prvim desetljećima 19. stoljeća, uništavala tvorničke strojeve i palila skladišta diljem zemlje, nastojeći spriječiti vlastito otpuštanje s posla i smanjenje nadnica. Prema predaji, gnjevni šljakeri poveli su se za Nedom Luddom, koji je 1779. godine prvi uništio jedan razboj za izradbu čarapa, pa je po njemu pokret dobio ime. Napadi na tvornice intenzivirali su se između 1811. i 1815., u vrijeme krize izazvane Napoleonovim ratovima. Godine 1812. donesen je zakon koji je uništavanje strojeva kažnjavao – smrću! Slične pobune su dvadesetih i tridesetih godina 19. stoljeća izbijale i drugdje u Europi, poput one šleskih tkalačkih radnika, a u njima valja tražiti zametak prvih sindikata, odnosno organizirane borbe za bolje uvjete rada.


Mozaik – naziv se odnosi na slikarsku tehniku ukrašavanja zidova, podova, svodova i kupola raznobojnim kockicama od kamena, glazirane keramike, stakla, cigle, sedefa, kovine ili plastike. Kockice se slažu u žbuku, kit ili cement, a kad se podloga skrutne, mozaik se polira i brusi, što pridonosi trajnosti djela. Riječ je – preko francuskog i talijanskog jezika – dospjela iz srednjovjekovna latinskog pojma “mosaicus”, koji je pak izveden od grčkog “mousa” odnosno muza. U grčkoj mitologiji, muze su bile devet božanskih sestara, pokroviteljica znanosti i umjetnosti. Prvi poznati mozaici potječu iz Mezopotamije, a u antičkom Rimu razvile su se dvije tehnike: opus tessellatum (slaganje kockica nejednake veličine) i opus vermiculatum (sitne kockice jednake veličine, često od dragocjena kamena, međusobno čvrsto sljubljene da se ne naziru međuprostori). Inkrustiranje skupocjenoga mramora i raznobojnoga kamenja naziva se venecijanskim mozaikom, a izrađivao se osobito u doba renesanse i baroka.

Piše: Lucija Kapural

Komentari