Mnogo riječi svakodnevno koristimo, pojma nemajući da se radi o eponimima, općim imenicama nastalim od osobnog imena. Evo nekoliko primjera, u kojima su sačuvana imena povijesnih ličnosti i mitoloških likova:
Fatamorgana – ovaj pojam koristi se za optičku pojavu u atmosferi, zbog koje se pričinja kao da se u daljini vide predjeli i predmeti, primjerice, oaze ili gradovi. Uzrokuje je prelamanje zraka svjetlosti i potpuna refleksija u različito ugrijanim slojevima zraka, a najčešće se vidi u pustinjskim i tropskim krajevima. U prenesenom značenju, fatamorganom nazivamo opsjenu, varljivi privid. Naziv dolazi od talijanske riječi “fata”, što znači “vila”, i imena Morgana. Prema keltskoj legendi, Morgana je bila kraljica Avalona, otoka mrtvih, te polusestra kralja Artura. Zloj vještici iz arturovskih legendi se, između ostalog, pripisivala moć da izazove ovakve optičke varke.
Bertijonaža – metoda identifikacije zločinaca pomoću antropometrijskog istraživanja u kriminalistici se naziva bertijonažom. Ime joj je dao francuski antropolog Alphonse Bertillon (1853. – 1914.), koji ju je 1879. razvio, da bi tri godine kasnije bila uvedena u parišku policijsku prefekturu. Ovaj inventivni čovjek je utemeljio kartoteku kriminalaca s antropometrijskim podatcima, fotografijama i podrobnim opisom, a tu praksu ubrzo preuzimaju redarstva većine europskih zemalja. Ujedno se bavio kriminalističkim vještačenjima, ne uvijek uspješno. Primjerice, autor je pogrešne grafološke procjene u zloglasnoj Dreyfusovoj aferi.
Mansarda – pod tim pojmom podrazumijevamo stambeni prostor ispod lomljena strmog krova, čiji je donji dio gotovo okomit te, u širem smislu, svaki stambeni prostor u potkrovlju. Nazvana je po francuskome klasicističkom graditelju Françoisu Mansartu (1598. – 1666.), koji je razvio stil odmjerenih proporcija i mirnih fasada, harmonično raščlanjenih stupovima. Projektirao je dvorac Maisons-Laffitte, jedno od najljepših ostvarenja francuskoga graditeljstva sedamnaestog stoljeća.
Linč – riječ koja izaziva jezu u ušima razumna čovjeka odnosi se na likvidaciju bez istrage i osude od strane razularene gomile, odnosno na uzimanje “pravde” u vlastite ruke. Ime joj je dao William Lynch (1742. – 1820.), američki kapetan čiji je pragmatizam išao ruku pod ruku s beskrupuloznošću, da ne kažemo sadizmom. Počevši od 1780. godine, ovaj je organizirao nezakonita suđenja u državi Virginiji. U dogovoru sa susjedima, odlučio stati na kraj kriminalcima koji su uspijevali izbjeći zakonske sankcije, uvođenjem “tjelesne kazne primjerene počinjenomu zlodjelu”. Iako to u početku nije nužno značilo kažnjavanje smrću, poslije se tim načinom dijeljenja pravde ustalila praksa ubijanja osumnjičenih za zlodjela bez suđenja i mimo zakonske procedure. Najčešće žrtve linča bili su Afroamerikanci, a postupak se najčešće izvodio njihovim vješanjem o granu drveta, uz zdušno klicanje okupljene mase. U eseju objavljenom 1836. u časopisu “Southern Literary Messenger”, slavni pisac Edgar Allan Poe analizirao je ovu praksu. Njegov zaključak je bio da su Lynch i ekipa imali prešutnu podršku lokalnih vlasti za izvršenje barbarskih kazni.
Besežiranje – jeste li se ikad pitali zašto se cijepljenje protiv tuberkuloze naziva besežiranjem? Riječ je o francuskom izgovoru kratice BCG, koja se odnosi na Bacillus Calmete-Guérin (bacil Calmette-Guérin). Naime, francuski bakteriolozi Albert Calmette (1863. – 1933.) i Camille Guérin (1872. – 1961.) uspjeli su uzgojiti goveđi soj bacila tuberkuloze, pogodan za cijepljenje jer razvija otpornost prema ljudskoj tuberkulozi, a ne izaziva bolest u ljudi. Danas se obično cijepi ubrizgavanjem BCG-a u kožu nadlaktice. Kao znak uspješnog cijepljenja, na mjestu ubrizganog cjepiva ostaje ožiljak.
Piše: Lucija Kapural
