Potraga za identitetom: Život Wima Wendersa

Wim Wenders možda nije tvorac filmova za široku publiku, no sigurno je riječ o jednom od najinovativnijih i najhrabrijih autora u povijesti sedme umjetnosti. Riječ je o pjesniku čija je poezija determinirana s dvadeset četiri slike u sekundi i zarobljena u bezgraničnom prostoru između jave i sna. U vendersovskom svemiru, jedina konstanta jest vječno kretanje. Njegova najbolja ostvarenja možemo samo uvjetno nazvati filmovima ceste: putovanja junaka, mahom osamljenih pojedinaca bez korijena, u jednakoj mjeri su fizička i metafizička, bijeg i traganje za identitetom. Sličan poduhvat, često jalov ali nikad lišen nade, zapravo je životna priča njihova tvorca.

Jedinac kirurga Heinricha i učiteljice Anne, rođen je 1945. u Düsseldorfu, nekoliko mjeseci nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Majka, podrijetlom Nizozemka, htjela ga je nazvati Willem, ali su ga vlasti odbile tako upisati u matičnu knjigu, tvrdeći da “ime nije njemačko”. Temperamentna žena digla je graju, umalo nasrnuvši na tvrdoglava državnog službenika, ali ju je suprug uspio primiriti. Na koncu je pristala djetetu dati njemačku inačicu imena, Wilhelm, ali ga je još kao bebu počela zvati Wim.

Život u poratnoj Njemačkoj bio je sve samo ne lagan. Ljudi su plaćali danak zbog patnji koje je njihova zemlja prouzročila u ratu, a u Düsseldorfu, koji je u savezničkom bombardiranju bio gotovo sravnjen sa zemljom, vladala je nestašica i sveopće očajanje. Slike sablasnih ruševina dugo su opsjedale mladoga Wendersa. “Kao dječak intenzivno sam razmišljao o smrti. Ono što su nas učili na vjeronauku, da ćemo nakon što nas spuste u zemlju nekako opet biti živi, bilo mi je apsurdno. Gubitak vjere bio je prvi korak ka ozdravljenju moje mladosti”, ispričao je. Kao školarac, gutao je stripove i avanturističke knjige te gledao američke filmove koji su preplavili poslijeratnu Njemačku, napose vesterne. Kad je obolio od mumpsa, bio je očajan zbog činjenice da tjednima neće moći otići u kino. Nije, međutim, ni slutio da će bolest ostaviti trajnu posljedicu: nikada neće moći imati djecu.

Potkraj gimnazije, otkrio je novu strast, slikarstvo. Bez prave predodžbe o tome što ga zapravo očekuje, napušta domovinu te odlazi u Pariz, uvjeren da će se ondje brzo dokazati kao novi Monet. Poput većine pridošlica, počeo je slikati pariške vedute u akvarelu, potom pejzaže i portrete, ali njegove radove nitko nije primjećivao. A na Akademiju likovnih umjetnosti nije se uspio upisati! Gubitak iluzija bio je vrlo bolan, a ništa ugodnije nije bilo čitanje pisma u kojem mu otac poručuje da će se za egzistenciju morati pobrinuti sam. Kako je povratak u Njemačku smatrao porazom, nije imao druge nego pronaći posao. Postao je pomoćnik gravera u jednoj radionici na Montparnasseu, a skromna plaća bila je jedva dostatna za hranu i najam derutnog stančića u kojem nije bilo grijanja, ali je zato bilo žohara veličine dječje cipele.

Upravo ta rupčaga odigrat će ključnu ulogu u njegovom pronalasku životnog poziva. Mladić je, naime, počeo redovito odlaziti u kino kako bi se zagrijao. “Znao sam pogledati i po sedam filmova dnevno. Nakon nekoliko godina, bio sam ćorav kao šišmiš, ali odlučan da se i sam okušam u uzbudljivom svijetu pokretnih slika!”, prisjeća se. Po povratku u domovinu, upisuje Visoku školu za film i televiziju, koja se tek bila otvorila u Münchenu. Paralelno sa studijem, pisao je filmske kritike za “Der Spiegel”, a našao je i posao u njemačkoj ekspozituri holivudskog studija “United Artists”, gdje je prvi put došao u neposredan dodir s filmskom proizvodnjom.

Aktivirao se i na političkom planu: bio je jedan od “šezdesetosmaša” koji su uhićeni tijekom velikih studentskih demonstracija. Dobio je šest mjeseci uvjetne zatvorske kazne, a čim je napustio sudnicu, učinio je nešto impulzivno: zaprosio je glumicu Eddu Köchl, s kojom je tek bio počeo izlaziti. Oduševljena njegovom smjelošću, ova je odgovorila potvrdno. Nakon kratkog obreda, održana je fešta u jednoj bučnoj pivnici: dok je Edda, pijana kao čep, plesala po stolu, mladoženja se povukao u mirniji kutak kako bi dovršio kritiku nekoga japanskog filma!

Wenders je potkraj studija snimio na desetke kratkih eksperimentalnih filmova, a u mnogima je angažirao lijepu suprugu. U malenoj ulozi se pojavila i muževu prvome dugometražnom filmu “Ljeto u gradu”, koji je bio njegov diplomski rad. Uradak u kojem su već bili zamjetni glavni elementi vendersovog stila (dugi kadrovi, snimke iz jurećeg automobila, sugestivna glazba, neopipljiv osjećaj prijetnje i junak koji se ne uspijeva integrirati u društvo) danas se nigdje ne može pogledati: autor je bez pribavljanja dozvole upotrijebio glazbu tada vrlo popularne grupe “The Kinks”.

Pažnju kritičara privukao je filmom “Golmanov strah od jedanaesterca”, egzistencijalnom dramom snimljenom prema romanu Petera Handkea. Dok su jedni njegov uradak otpisali kao pretenciozan i dosadan, drugi su ga proglasili dojmljivo meditativnim. “To su gluposti. Kadrovi uopće nisu meditativni nego su naprosto dugi, zato što u to vrijeme još nisam znao reći ‘Rez'”, priča redatelj koji se, uz Fassbindera i Herzoga, etablirao kao najistaknutiji predstavnik njemačkog novog vala kasnih sedamdesetih. Tada osniva vlastitu producentsku kućum o čemu je rekao sljedeće: “Ako želite kontrolirati sudbinu svog rada, morate postati producent; u protivnom vaš film postaje igračka u rukama distributera koji su, iz nekog razloga, mahom nekreativni idioti!”

Kako je njegova popularnost rasla, postajao je sve privlačniji ženama. Na snimanju “Alise u gradovima”, drame o usamljeniku koji u kontaktu sa slučajnom suputnicom pronalazi ako već ne smisao života, a ono barem privid da nešto slično postoji, dvije glumice će se žestoko posvađati i umalo potući zbog redatelja: zakonita mu bračna glumica i atraktivna Lisa Kreuzer. Nedugo nakon što je pala zadnja klapa, prva je postala bivša, a druga nova gospođa Wenders! Novu odabranicu angažirat u naredna tri filma: u “Pogrešnom potezu”, svome prvome i jedinom uratku koji se dotaknuo teme o njemačkoj nacističkoj prošlosti, “Kraljevima ceste”, drami u kojoj je redateljev ambivalentan stav prema američkoj kulturi izražen glasovitom rečenicom “Jenkiji su kolonizirali našu podsvijest”, te “Prijatelju iz Amerike”, adaptaciji krimića Particije Highsmith. Na setu potonjeg, prvoga Wendersova međunarodnog projekta, sukob dvojice glavnih glumaca završio je tučnjavom. Disciplinirani Bruno Ganz s neodobravanjem je promatrao ponašanje američkog kolege Dennisa Hoppera, koji je kasnio na snimanje, psovao kao kočijaš, zavodio statistice i od jutra “drmao” po viskiju. Kad mu je prigovorio zbog neprofesionalnosti, Hopper ga je odalamio šakom, rasjekavši mu usnu. Wenders, koji je hrabro stao između sukobljenih stana, spriječio daljnje krvoproliće. “Tako je to s glumcima”, rekao je Wenders. “Ponekad se ponašaju kao djeca!”.

Upravo s djecom navodno je povezan Wendersov drugi bračni krah. Kad mu je slavni Francis Ford Coppola predložio da preseli u Ameriku, kako bi zajedno snimili film “Hammett”, bio je oduševljen, ali Lisa nije htjela ići s njim: tvrdila je da za nju, koja ne zna ni riječ engleskog, neće biti posla “preko bare”. Međutim, u njemačkim filmskim krugovima šuškalo se da je pravi razlog zbog kojeg se odlučila razići s mužem bila njegova neplodnost: sa trideset četiri godine, sve je glasnije čula otkucavanje biološkog sata.

Wenders je, tvrde upućeni, nakon razvoda bio očajan. Bit će još očajniji jednom kad počne raditi s Coppolom. Kako je snimanje “Hammetta” odmicalo, nesuglasice s američkim kolegom postajale su sve češće i sve žešće. Kao producent, Coppola je donosio sve odluke, a unatoč Wendersovom protivljenju, sam je naknadno snimio više od sedamdeset posto scena. Nije stoga čudno što film djeluje nekonzistentno i što ga je kritika nemilosrdno sasjekla. U četiri godine, koliko je prošlo od snimanja prvih kadrova do dolaska zlosretnog uratka u kinodvorane, Wenders je stigao snimiti dva filma i niz dokumentaraca te se oženiti lijepom Ronee Blakeley, glumicom, redateljicom i pratećom pjevačicom Boba Dylana.

Obilježen čestom razdvojenošću, brak nije nadživio produkciju “Hammetta”. Ronee, po prirodi ljubomorna, pomahnitala je od bijesa kad je u nekom tabloidu pročitala da joj gora polovica za čestih posjeta Parizu nabija rogove s francuskom glumicom Isabelle Weingarten. Nepunih mjesec dana nakon razvoda, redatelj je stao pred matičara s onom za koju je tvrdio da mu je “samo poznanica”. Stopa ženske tolerancije spram hirova radoholičara Wendersa kontinuirano se smanjivala: njegov prvi brak trajao je šest godina, drugi četiri, treći dvije, a četvrti samo jednu!

Zaključivši kako je pametnije da se neko vrijeme kloni žena, s pojačanim žarom bacio se na posao. “Paris Texas”, poetična drama o čovjeku koji, nijem i bez sjećanja, izranja iz pustinje, da bi krenuo u potragu za rasutim djelićima svoje prošlosti, nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu. Film je prikazan u više od četrdeset zemalja svijeta, a premda ga je publika dobro prihvatila, dio američkih kritičara otpisao ga je kao samodopadno iživljavanje. Wenders ne krije da je bio duboko povrijeđen takvom ocjenom filma u koji je uložio čitavog sebe i zbog kojeg je, budući da su im vize istakle, veći dio njegove ekipe riskirao deportaciju. Mnogi vjeruju da su upravo neopravdane kritike bile razlog njegova povratka u domovinu, nakon više od osam godina boravka u Americi.

Stigavši u Njemačku, snima po mnogima najbolje ostvarenje u karijeri. “Nebo nad Berlinom”, priču o anđelu koji se zbog ljubavi prema ženi odriče besmrtnosti, kritičari su proglasili remek-djelom. Objekt anđelove ljubavi portretirala je eterično lijepa Solveig Dommartin, koja ubrzo postaje ljubavnica šesnaest godina starijeg redatelja… A potom ga ostavlja zbog nekog anonimusa.

S iznimkom dirljivog dokumentarca “Buena Vista Social Club”, nominiranog za Oscara, te filmova “Kraj nasilja” i “Hotel od milijun dolara”, u naredna dva desetljeća neće imati zapaženijih ostvarenja. Za to vrijeme je organizirao nekoliko izložbi fotografija, izdao knjigu eseja, postao predavač na filmskoj akademiji u Hamburgu i, gle čuda, ponovno se oženio. U petom braku napokon se smirio: sa dvadeset godina mlađom fotografkinjom Donatom Schmidt i danas je sretan.

Povratak velikog meštra označio je film “Pina”, dokumentarac o koreografkinji Pini Bausch koji je nominiran za Oscara. Da se vratio u staru formu, dokazao je i svojim atmosferičnim trilerom “Sve će biti dobro”. U Berlinu, gdje je uradak premijerno prikazan, publika je pljeskala gotovo dvadeset minuta. Na tom festivalu 70-godišnji Wenders ujedno je primio najveće priznanje: nagradu za životno djelo.

Piše: Lucija Kapural

Komentari