Zlo ima mnogo lica. Za pet žena koje su, između 1976. i 1978. godine, skončale na adresi Dolenja Vas 22., imalo je oblik ljubazna stranca, spremnog saslušati njihove tužne priče. Osamljene i odbačene, gladne ljubavi, predstavljale su idealan plijen za čovjeka koji se hranio tuđim očajem. Kad su nestale, nitko nije postavljao puno pitanja. Ma koliko se način na koji su ubijene činio stravičnim, u čitavoj priči možda je najpotresnija je upravo ta činjenica. Vida, Marijanca, Urška, Ana i Zorka svojoj su okolini postale zanimljive tek kad su završile u peći monstruoznog ubojice Metoda Trobeca!
Da s Trobecom nešto nije u redu, bilo je jasno već u doba njegova dječaštva. Rođen je 1948. u Planini pri Horhjulu u Sloveniji, kao izvanbračno dijete Marije Trobec. Bojeći se ogovaranja i sramote (začela je s oženjenim muškarcem!), Marija je pokušavala skriti od svijeta Metoda i njegovu blizanku Ćirilu. Neželjeni plodovi utrobe njene većinu su vremena provodili zatvoreni u bijednom sobičku. Metod je zaostajao u razvoju: progovorio je u četvrtoj a prohodao tek u petoj godini. Nenaviknut na ljudski kontakt, izrastao je u zatvorenog, sebičnog i ćudljivog dječaka. Kad je krenuo u školu, uvijek se držao postrani. Bio je loš učenik, pasivan i nezainteresiran za nastavu. Premda mu majka nije pružala nježnost, bio je bolesno vezan za nju, možda zbog toga što je dugo vremena za njega predstavljala središte svijeta. Kad bi zatražila da joj pomogne na njivi, činio je to bez pogovora, sretan što joj može biti na usluzi. Fizički rad mu je odgovarao: pružao je nužno potrebnu osamu te priliku za radnju koju ćete naći u biografijama mnogih serijskih ubojica – mučenje životinja. Poremećeni momak probadao je kokoši našiljenim drvenim granama ili bi im polagano zavrnuo vratom, a osobitu poslasticu predstavljali su mu zalutali psi i mačke, koje bi dotukao sjekirom.
Po povratku iz vojske, zaposlio se na ljubljanskoj željezničkoj stanici. Nezadovoljan bijednom plaćom, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazi u svijet “trbuhom za kruhom”. Pune četiri godine radio je u automobilskoj tvornici u Stuttgartu, gdje je izučio autolimarski zanat. Po povratku u domovinu, vjenčao se s dvadeset dvije godine starijom ženom. Uselili su u novu kuću Marije Trobec, neveliko zdanje na adresi Dolenja Vas 22. Majka je svakodnevno ponižavala Metoda zbog izbora partnerice: “Doveo si mi u kuću ženturaču s dvoje odrasle djece!” Šutke je prihvaćao prijekore. Zauzvrat, bio je iznimno grub prema supruzi. Redovito ju je tukao, a jednom je siroticu bacio na pod kuhinje i divljački skakao po njoj, sve pred majčinim ravnodušnim očima.
Nakon što ga je supruga ostavila, nije dugo samovao. Oženio se mladom djevojkom iz sela Dule, nakon samo tri dana poznanstva. Brak je trajao deset mjeseci, koliko je nesretnica mogla trpjeti maltretiranje. Nakon što se njegova majka preselila, Trobec je ostao potpuno sam, lišen primanja. Zaposlio se kao vozač viljuškara u skladištu ljubljanske “Metalke”. Bio je aljkav i nediscipliniran, često je odlazio na bolovanje a još češće krao robu iz skladišta. Ono malo što bi zaradio, trošio je na alkohol. Pio je rakiju, vino i pivo, najčešće zajedno. Vida Markovčić, problematična 19-godišnjakinja, imala je nesreću da jedne večeri sjedne za stol do Trobeca.
Kad joj je naočiti neznanac pristupio, brzo mu se otvorila, željna pažnje. Ispričala mu je sve o boravku u popravnom domu, o majci koja je u više navrata boravila na državnim jaslama… Trobec joj je ponudio prijevoz, a ova je prihvatila. Luđak je siroticu motorom odvezao u Dolenju Vas, gdje ju je pretukao, silovao, a potom zadavio. Istodobno šokiran i uzbuđen zbog počinjenog čina, našao se pred gorućim problemom: kako se otarasiti trupla? Rješenje koje je iznašao bilo je efikasno koliko i jezivo. “Zapalio sam je u krušnoj peći. Gorjela je najmanje četiri sata…” ispričat će kasnije detektivima. Istraga je bila kratka i aljkava. Upoznati s djevojčinom situacijom, policajci su zaključili da je po svoj prilici pobjegla od kuće ili počinila samoubojstvo. Lakoća s kojom se izvukao osokolila je Trobeca. Do novog zločina doći će vrlo brzo.
Marijanca Cankar, umirovljenica koja je honorarno radila kao čistačica u obrtničkoj zadruzi “Galtex”, imala je 52 godine kad je završila u Trobecovoj peći. Svoga krvnika upoznala je u pivnici pokraj ljubljanske “Name”. Trobec je nije morao dugo nagovarati da pođe s njim, dovoljna je bila boca rakije, omiljena Marijancina lijeka protiv depresije. Kad se nije pojavila na izletu umirovljenika, njeni rođaci obratili su se policiji. Nadležni organi slučajem su se bavili onoliko koliko im je trebalo da sastave službeno priopćenje: “Nestala žena je epileptičar, a uz to je sklona prekomjernom uživanju alkohola. Postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo”.
Treća žrtva, 20-godišnja Urška Brečko, bila je blago retardirana djevojka koja je radila kao kuhinjska pomoćnica. Trobeca je upoznala u gostionici “Istra” u Ljubljani, a ono što joj je napravio monstrum će detaljno ispričati nakon uhićenja: “Bila je to umiljata djevojka. Na sebi je imala sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak. Odveo sam je u Dolenju Vas i skuhao joj kavu. Nisam je namjeravao ubiti. Kad sam je zgrabio, počela je vikati. Ja također, ali od strasti!” Okružnica o djevojčinu nestanku uvelike je podsjećala na onu u slučaju Cankar – još jednom, nadležni organi posumnjali su na suicid.
Nestanak četvrte žrtve, 40-godišnje Ane Plevnik, uopće nije prijavljen. Radilo se o nesređenoj ženi koja se nakon povratka s rada u Njemačkoj odala piću. Budući da joj je muž nedugo prije toga preminuo, starateljske službe njenog su sina dale u dom. Kad je nestala, svi su pretpostavili su da se vratila u Njemačku. Kasnije će se saznati da je Plevnik često navraćala u bife “Sodček”, gdje ju je konobarica neposredno prije smrti vidjela u društvu plećata crnokosog muškarca. “Osobnim automobilom odvezao sam je u Dolenju Vas. Sjećam se, bilo je jako hladno, pa smo se približili peći da se ugrijemo. Zadavio sam je žicom za vrijeme seksualnog čina. Bila je sva krvava. Kad sam shvatio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo je u peć!” ispričat će Trobec.
Za razliku od prethodnih žrtava, Zorku Nikolić poznavao je neko vrijeme. S povučenom 32-godišnjakinjom zbližio se na poslu: djevojka je radila kao čistačica u “Metalki”. Postali su ljubavnici, no već nakon nekoliko tjedana Zorka ga je počela izbjegavati “Plaše me njegove nagle promjene raspoloženja. Ponekad zna biti vrlo čudan”, povjerila se prijatelju. Nažalost, ni ona ni taj prijatelj nisu slutili koliko čudan Metod može uistinu biti. Kad ju je zamolio da mu donese njegove stvari kući, Zorka je bez puno razmišljanja pristala. Ta odluka koštat će je života. Premda je bilo poznato da se viđala s Trobecom, nitko nije sumnjao da je on na bilo koji način umiješan u njen nestanak. “Zorka Nikolić liječila se u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, zbog čega postoji osnovana sumnja da je izvršila samoubojstvo”, stajalo je u policijskom priopćenju. Da su samo pretražili Zorkin kaput, u džepu bi pronašli urednim rukopisom ispisanu adresu Metoda Trobeca!
Sredinom 1979. godine, Trobec je napravio grešku koja je dovela do njegova uhićenja. Opljačkao je nekog njemačkog turista, a čovjek je ostao dovoljno priseban da zapamti registraciju automobila kojim se napadač udaljio. Policija je ubrzo pokucala na vrata osumnjičenika. Kad su zavirili u peć, pronašli su nešto što im je sledilo krv u žilama: pougljenjene ljudske ostatke. Trobecu nije trebalo dugo da mu se razveže jezik. Nedugo po uhićenju, u detalje je prepričao ubojstva pet žena, ne pokazujući ni trunku suosjećanja prema svojim žrtvama. Na suđenju, pokušao je zaigrati na kartu suosjećanja, razvezavši jezik o svome nesretnom djetinjstvu. Nije mu pošlo za rukom – osuđen je na smrt, kao posljednji Slovenac nad kojim je izrečena ta kazna. Kasnije mu je kazna preinačena na dvadeset godina robije, ali je zbog pokušaja umorstva cimera u ćeliji dobio dodatnih petnaest. Na slobodu nikad neće izići. Godine 2006. počinio je samoubojstvo, objesivši se o plahtu u svojoj samici.
Piše: Lucija Kapural
