Portret umjetnika u mladosti: Grebanje po dnu poetske bačve

Boem u odijelu skrojenom po mjeri, ljubimac žena koji je odabrao život u samoći, Židov posvećen zen-budizmu, prokleti pjesnik i medijska zvijezda… Ako tražimo pojam koji bi obuhvatio kompleksnu ličnost Leonarda Cohena (1934. – 2016.), onda je to jedinstvo suprotnosti! Čovjek koji nam je ostavio nezaboravne pjesme “Suzanne”, “So Long, Marianne”, “Hallelujah” i “Famous Blue Raincoat” postigao je koliko prosječan smrtnik ne bi uspio za tri života ali je, unatoč tome, bio tmuran poput jesenjeg oblaka, što mu je priskrbilo nadimak “trgovac očajem”. “Cohenov album jednostavno nije moguće slušati za sunčana dana”, zaključio je neki glazbeni kritičar. “Bogu hvala što se Sylvia Plath nikad nije okušala u pjevanju”, nadopunio ga je drugi. On sam najbolje je sažeo svoj životni stav: “Pesimist je onaj koji čeka kišu. Ja sam već mokar do kože”. Takvo nagnuće formirano je već u umjetnikovoj ranoj mladosti.

Odrastao je u Montrealu, u uglednoj i imućnoj židovskoj obitelji: jedan djed bio je rabin i istaknuti jezikoslovac, a drugi osnivač prvih židovskih novina u Kanadi. Od oca Nathana, uspješnog proizvođača muške odjeće, naslijedio je željeznu disciplinu i odgovornost; majka Masha, po zanimanju medicinska sestra, zaslužna je za to što se već kao dječak počeo zanimati za glazbu i poeziju. Roditelji su bili različiti koliko to dvoje ljudi može biti: boležljiv, ozbiljan i melankoličan, pater familias uživao je u povlačenju u osamu, dok je majka, zdepasta, brbljava ženica ruskog podrijetla, često po kući pjevala narodne pjesme na ruskom i jidišu. Njena ličnost se sukobljavala s formalizmom Cohenovih. Nije dobro poznavala engleski, govorila je dubokim glasom i s ruskim naglaskom, pa su neki članovi obitelji smatrali da se Nathan oženio “ispod svog ranga”.

Obitelj je živjela u otmjenoj četvrti Westmount, u ciglenoj dvokatnici s pogledom na park Murray Hill. Nathan se nije volio razmetati ali je obitelj uživala u povlasticama više srednje klase, upošljavajući služavku, vozača koji je ujedno bio vrtlar i dadilju. Dok je njegova sestra Esther frcala od bučne dječje radosti, Leonard je bio zamišljen, ozbiljan dječak koji se prepuštao sanjarenju. Byron, Yeats, Milton, Wordsworth, Whitman, Sartre i Camus bili su junaci njegove mladosti, a Lorca, pjesnik ljubavi i rata, ostat će mu vječni izvor inspiracije. Najviše vremena provodio je u društvu djeda Solomona, analizirajući odlomke iz Knjige Izaije. Rabin, vješt logičar i čovjek enciklopedijskog znanja, bio je prvi u nizu velikih učitelja u Cohenovu životu. Kao i onaj koji će mu, igrom sudbine, zamijeniti oca.

Cohenovo lagodno djetinjstvo uzburkalo je očevo loše zdravlje. Mučio ga je visok tlak, srce mu je bilo slabo pa bi se zadihao i nakon kratkotrajnih napora. “Neću dočekati Leonardovu bar micvu”, govorio je. Bio je u pravu. Umro je pljujući krv, pitajući se zašto nije postao predsjednik sinagoge. Među posljednjim riječima koje je uputio supruzi bile su: “Trebala si se udati za ambasadora!”.


Nakon što mu je umro otac (ironijom sudbine, baš na Estherin rođendan), Leonard je prorezao njegovu svečanu leptir-kravatu, unutra ušio poruku i zatim je zakopao u snijeg, u malom vrtu iza kuće. Bila je to snažna i simbolična gesta za devetogodišnjaka. “Kad nemaš oca, brže odrasteš. Ti režeš pečenku, ti sjediš gdje je on sjedio”, ispričao je. Kad je krenuo u gimnaziju Westmount High, profesorica engleskog primijetila je njegov talent za književnost i poticala ga da piše. U početku su to bile pjesme, kratke priče i opsežni dnevnički zapisi. Uz to je svirao klavir, frulu i klarinet ali je pravu strast prema glazbi otkrio tek kad je kupio polovnu gitaru. U parku je upoznao 19-godišnjeg imigranta iz Španjolske koji je virtuozno svirao taj instrument. Tamnoput, strastan i osamljen, Španjolac je oduševio Cohena. Naučio ga je nekoliko akorda, a dogovor je bio da se sljedeće jutro nađu na dodatnoj poduci. Španjolac se nije pojavio. Kad je Cohen nazvao u pansion u kojem je odsjeo, otkrio je da se njegov učitelj ubio, što ga je duboko potreslo.

Nakon što je maturirao, stričevi su ga počeli pritiskati da im se pridruži u poslu. Ono boemsko i ono građansko, što su dotad živjeli u skladnom kontrapunktu, sad su se razilazili. Upisao se na Sveučilište McGill, što je bio očekivan korak za mladog Židova iz srednje klase s Westmounta, ali je nakon prve godine promijenio smjer: s kolegija iz trgovine i političkih znanosti prebacuje se na one umjetničke. Poticaj koji mu je nedostajao dala su mu dva profesora, obojica pjesnici: Louis Dudek i Irving Layton.

U prvim tjednima predavanja iz moderne poezije, Cohen je sramežljivo pokazao Dudeku nešto od onoga što je pisao. Kad je pročitao pjesmu “Vrabac”, Dudek je naložio mladiću da klekne. Kao da drži mač, rukopisom ga je u viteškoj maniri proglasio “Pjesnikom”. Layton ga je pak često vodio na recitacije. Na jednom od njihovih izleta autom u Toronto, toliko su se zanijeli razgovorom o poeziji da nisu ni primijetili kako im nestaje benzina. Srećom, kad je auto stao, bili su blizu seoske kućice i ljudi su im pomogli. Godinu dana kasnije, ponovno su se zaputili u Toronto i ponovno ostali bez goriva. Začudo, zatekli su se ispred iste kuće! Domaćica ih se sjetila. Cijeli događaj svela je na jednu riječ: “Pjesnici!”.

Nedugo nakon što je diplomirao, Cohenu izlazi prva zbirka poezije, “Usporedimo mitologije”, koja je oduševila struku. Već ovdje zamjetne su dominantne teme kojima će se baviti čitavog života: povijest, seksualnost, žudnja, vjera te frustracija umjetnošću kao sredstvom rješavanja osobnih kriza. Otprilike u to vrijeme, počeo je patiti od depresije. Nije vjerovao u pohvale kritičara, gubio je samopouzdanje, do te mjere da je u jednom trenutku umalo spalio sve svoje radove. Našao je efikasan lijek protiv tuge: LSD. Pod utjecajem droge, nastaju pjesničke zbirke “Kutija sa začinima Zemlje” i “Cvijeće za Hitlera” te romaneskni prvijenac “Omiljena igra” – djela koja su mu, kako je rekao, donijela ugled među “adolescentima okrenutim prema svojoj nutrini, ljubavnicima u svim stupnjevima patnje, razočaranim platonistima, gledateljima pornografije, neobjavljenim piscima i ostalim svetim sljedbenicima ovakve umjetnosti”.

Shvativši da ga malograđanska klima Montreala guši, seli u New York. Većinu vremena provodio je među boemima u Greenwich Villageu, upozano se s bitnicima Allenom Ginsbergom i Jackom Kerouacom te prihvatio novi način prezentiranja svoje poezije, uz jazz pratnju. “Prisiljavao sam se pisati određen broj sati dnevno. Patio sam. Takav je posao poezija, većinu vremena grebeš po dnu bačve a ništa ne izlazi”, prisjeto se početaka.

Piše: Lucija Kapural

Komentari