Portret sultana u mladosti: “Lav umre, dođe nam janje!”

Kad je Sulejman I. Kanuni (1494. – 1566.) sjeo na prijestolje, jedan je suvremenik zapisao: “Lav umre, dođe nam janje”. Naredna desetljeća pokazat će koliko je pogriješio. Sa sultanom kojeg su u domovini nazivali “Zakonodavcem” a na zapadu “Veličanstvenim” otpočeo je najgrandiozniji period osmanske povijesti. Predvodio je trinaest vojnih pohoda, deset u Europi i tri u Aziji, a u 46 godina njegove vladavine granice Carstva proširene su od Atlantskog do Indijskog oceana. Dok nam povijesne knjige pružaju iscrpan prikaz njegovih osvajanja, slabije se osvrću na Sulejmanovu ličnost. A ova je prilično kontradiktorna: čovjek koji je ubirao danak u krvi istodobno je bio tankoćutan pjesnik koji je carstvo stavio pod noge jedne robinje. Donosimo zanimljivosti iz mladosti velikog osvajača!

Rođen je u Trapezuntu (današnji Trabzon), gradu na obali Crnog mora u kojem je njegov otac Selim bio namjesnik. O podrijetlu Sulejmanove majke Hafse postoje nedoumice, ali prevladava mišljenje da je bila Tatarka s Krima, kći kana Mengeli Gireja. Sa sestrama, Hatidžom i Bejhan, imao je vrlo prisan odnos.

Kao sedmogodišnjak, započeo je školovanje u palači Topkapi u Istanbulu, gdje je učio povijest, jezike, filozofiju, matematiku, osnove vojne strategije te borbene vještine poput mačevanja i streljaštva. Prema nekim svjedočenjima, oduševljavao se likom i djelom Aleksandra Makedonskog, govoreći kako će i sam postati “car Istoka i Zapada”. S nepunih šesnaest, na upravu je dobio sandžak Bolu.

Godine 1512. Selim stupa na prijestolje (u povijesti će ostati zapamćen kao Selim I. Okrutni), a Sulejman odlazi kao namjesnik u pokrajinu Manisu. Upravo ondje primit će vijest o očevoj smrti. Kao što je to bio običaj, informacija o sultanovoj smrti držana je u tajnosti dok njegov nasljednik nije stigao u prijestolnicu kako bi preuzeo vlast. Sulejman je zapamćen kao jedini osmanlijski vladar u zadnja dva i pol stoljeća koji je na tron stupio mirnim putem, bez sukoba s braćom. Ne zna se točno što se dogodilo s ostalim Selimovim sinovima, no pretpostavlja se da ih je okrutni otac dao likvidirati kako bi ostavio olakšan put odabranom nasljedniku!


Kad je 1520. došao na čelo države, Sulejman se morao suočiti s nepovjerenjem koje je vladalo u narodu. U usporedbi s ocem, osvajačem koji je pokorio istočnu Anadoliju te stavio točku na postojanje Mamelučkog sultanata u Egiptu te čovjekom koji je osobno davio nepoćudne vezire, mladi sultan doimao se kao mlakonja. Nije, naime, bio ratničke prirode: volio je filozofske rasprave i slikarstvo te pisao nježne stihvoe pod pjesničkim pseudonimom Muhibi. “Njegov duh nema živosti, razboritosti ni kreposti koje bi odgovarale onolikom carstvu”, riječi su kojima ga je opisao jedan mletački izaslanik. Bila je to, pokazat će se, pogrešna dijagnoza.

Mladi vladar ispravno je procijenio da autoritet mora potvrditi na bojnom polju. Pokazao se promišljeno izdašnim u darivanju janjičara i dovoljno mudrim da kao velikog vezira zadrži starog Piri Mehmed-pašu, Selimova povjerenika koji je bio odlično upućen u sve državne poslove. Godine 1521. njegova moćna vojska zaputila se prema Europi. Samo nekolicina sultanovih najodanijih suradnika znala je za konačni cilj – osvajanje beogradske tvrđave, koja je zatvarala put prema Ugarskoj i dalje prema Beču. Kopnenu vojsku, regrutiranu iz svih pokrajina Carstva, pratilo je četrdeset brodova, koji su preko Bospora i Crnog mora uplovili u Dunav. Nakon velike borbe, osvojen je Šabac. Sultan je u tamošnju tvrđavu uveden kroz špalir glava poginulih branitelja, nabodenih na koplja. Nakon pada Zemuna, došao je red na Beograd. “Turci prelažahu rijeku Savu kao po suhu… Letjehu kao krilate zmije, paleći sve pred sobom”, zapisao je neki srpski ljetopisac. Grad je pao nakon tri tjedna, a janjičari su, uz zvuke zurli i opće veselje, ušli u beogradsku tvrđavu.

Bio je to tek početak velikih osvajanja. Godinu dana kasnije, Sulejmanova vojska napada Rodos, otok koji je, kao istureni bastion kršćanske Europe, Osmanlijama dugo bio trn u oku. Njegovim osvajanjem osigurana je turska hegemonija u istočnom Sredozemlju. Idući korak bilo je gušenje pobune u Egiptu, a godine 1526., nakon bitke na Mohačkom polju, Ugarska je nestala s političke pozornice. Tri godine kasnije, Sulejman poduzima veliki pohod na Beč. Čitav život sanjao je o osvajanju grada koji je nazivao “Zlatnom jabukom”. Tijekom pohoda, Habzburgovcima je oduzet Budim, tadašnja prijestolnica Ugarske, i predan vazalnom vladaru Ivanu Zapolji. Zbog žestokog otpora Habzburgovaca, opsadi Beča ipak nije bio suđen uspjeh. Sulejman je doživio svoj prvi poraz.

Piše: Lucija Kapural

Komentari