Pomračenje razuma: Pokušao je ubiti američkog predsjednika kako bi impresionirao slavnu glumicu!

Jedna od najtužnijih posljedica holivudske igre slave jest fenomen zaboravljenih dječjih zvijezda. Umilni i slatki, mnogobrojni mališani nakratko su uzletjeli u zvjezdanu orbitu, da bi u pubertetu, kad više nisu bili toliko dražesni, potonuli u glib anonimnosti. Jodie Foster, koja je kao maloljetnica snimila na desetke filmova, ovu je zamku uspješno izbjegla, zahvaljujući odlučnosti koja ju je resila još kao djevojčicu. Dvostruka oskarovka i vlasnica “Zlatnog globusa” za životno djelo može zahvaliti nebesima što je psihički stabilna, čvrsta i rezolutna. Uvjereni smo da su joj te osobine itekako pomogle kad se, čak triput u životu, našla na meti pomahnitalih obožavatelja.

Karijeru je započela kao trogodišnjakinja, kad snima reklamu za kremu “Coppertone”, a kao četrnaestogodišnjakinja je briljirala ulogom u Scorseseovu remek-djelu “Taksist”. Mnogi su smatrali kako nije primjereno da maloljetnica glumi prostitutku, pa su se dječji psiholozi non-stop motali po setu. “Morala sam im svakodnevno objašnjavati da uloga nije poremetila moju duševnu stabilnost. Odrasla sam u blizini zloglasnog Hollywood Boulevarda pa sam maloljetne prostitutke viđala češće nego prodavačice cvijeća”, ispričala je Foster, koju je u eksplicitnijim scenama dublirala osam godina starija sestra. Film je stekao kultni status, a kritičari su bili fascinirani uvjerljivošću kojom je mlada glumica utjelovila kompleksan lik. Godine 1976. osvojila je britanski nagradu BAFTA i prvu nominaciju za Oscara u karijeri. Premda je pohvale filmskih kritičara dobila i za narednih nekoliko uloga, glumu još uvijek nije smatrala životnim pozivom. Nakon što je maturirala kao najbolja učenica u školi, upisala je studij književnosti na prestižnom Yaleu i maštala o karijeri spisateljice. A o njoj je, i to već godinama, maštao jedan duboko poremećeni mladić.

Otkad je pogledao “Taksista”, John Hinckley Jr. postao je opsjednut lijepom glumicom. Doznavši da objekt njegove požude studira na Yaleu, preselio se u neposrednu blizinu kampusa. Kad se umorio od uhođenja po sveučilišnim hodnicima, obožavanoj je počeo slati na desetke ljubavnih pisama i pjesama, a kako odgovora nije bilo, opredijelio se za metodu poziva u gluho doba noći i dahtanja u slušalicu. Nakon nekog vremena, zaključio je da se mora više potruditi kako bi impresionirao djevojku poput Jodie. A ima li boljeg načina da privuče njenu pažnju od ubojstva američkog predsjednika?

Dana 30. ožujka 1981. godine, u 14 sati i 25 minuta, ludi Hinckley ispalio je šest hitaca na Ronalda Reagana, koji je izlazio iz hotela Hilton u Washingtonu i prilazio svome vozilu. Ranio je trojicu muškaraca iz predsjednikove pratnje, a njegova meta zadobila je tešku ozljedu pluća od metka koji se odbio od neprobojnih vrata limuzine. Samo nekoliko sekundi nakon neuspješnog pokušaja atentata, na Hinckleya se sručila sva sila agenata koji su osiguravali predsjednika. Već na prvom saslušanju, manijak je s ponosom priznao djelo i objasnio svoj motiv. “Učinio sam to zato što sam htio biti vrijedan Jodie Foster. Moj čin najveća je ljubavna izjava u povijesti. Ja sam njen Napoleon, ona moja Jozefina!”, ispričao je pred šokiranim istražiteljima. Zbog takvih i sličnih izjava, Hinckley se izvukao na neubrojivost. Dijagnosticirana mu je paranoidna shizofrenija pa je, umjesto na državnim jaslama, završio u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa.


Kad su doznali uzbudljive detalje slučaja, mediji su nagrnuli u Yale i pratili svaki Jodiein korak. Svjedočenje na sudu dodatno je traumatiziralo povučenu djevojku. Kad je objasnila da svoga progonitelja nikad nije upoznala, a kamoli poticala njegovu opsesiju, ovaj ju je pogodio kemijskom olovkom i dreknuo: “Sredit ću te, Fosterova!”. Kako se u tom trenutku morala osjećati, ne želimo ni pomišljati.

Nevjerojatno, ali Hinckley nije bio jedini manijak koji je zagorčio Jodiene studentske dane. Nedugo nakon njegova uhićenja, stanoviti Edward Richardson hodao je oko sveučilišta s pištoljem zataknutim o rub traperica i motrio svaki djevojčin pokret. Inspiriran Hinckleyevim činom, planirao je ustrijeliti glumicu ali je odustao od te ideje zaključivši kako je “prelijepa da umre”. Iza rešetaka smjestila ga je (lažna) dojava o bombi postavljenoj u Jodienoj studentskoj sobi.

Mučno iskustvo ostavilo je dubok trag. Čak i desetljećima poslije, kad su mnogi zaboravili na tragičan događaj, Jodie je intervjue dogovarala pod uvjetom da neće biti spomenuto ime njenih progonitelja, a ako bi neki znatiželjan novinar prekršio to pravilo, smjesta je prekidala razgovor.

Da grom ponekad i triput udara u isto mjesto, glumica je otkrila kao 46-godišnjakinja, kad je – nevjerojatno ali istinito – još jednom postala meta pomahnitalog obožavatelja. Zvao se Michael Smegal i svojski se potrudio zagorčiti život obožavanoj zvijezdi. Prvo joj je slao duga pisma u kojima fantazira o tome što bi joj radio da mu se pruži prilika, potom je prešao na svoje obnažene fotografije, a kad je shvatio da Jodie nije pala na njegov luđački šarm, odlučio je privući njenu pažnju postavljanjem bombe na aerodromu i likvidiranjem što većeg broja putnika. Srećom, njegov suludi plan je spriječen, a umjesto glumičina srca osvojio je poduži boravak iza rešetaka.

Piše: Lucija Kapural

Komentari