Pomicanje granica umjetničkog stvaralaštva: Konceptualni svijet Brace Dimitrijevića

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, u likovnoj umjetnosti razvio se novi smjer – onaj koji je ideju stavljao ispred tehničke izvedbe. Govorimo, dakako, o konceptualnoj umjetnosti, pravcu koji je pokušao dematerijalizirati i istodobno proširiti pojam stvaralaštva te, korištenjem netradicionalnih postupaka i materijala (fotografija, film, body art, performans, hepening, urbane akcije), objasniti idejni sadržaj koji prethodi djelu. Konceptualni autori poput Beuysa, Kosutha, LeWitta, Baldesarija i Merza izazvali su duboke tektonske pomake u shvaćanju naravi umjetničkog djela, a jedan od pionira pokreta na ovim prostorima, Sarajlija Slobodan “Braco” Dimitrijević, kroz svoje je radove otišao najdublje, do metafizičke dimenzije stvaralačkog čina.

Sjeme onoga iz čega će buknuti kreativnost kakva se rijetko viđa i u svjetskim razmjerima posijano je u Bracinu djetinjstvu. Otac Vojo Dimitrijević bio je, naime, jedan od najznačajnijih slikara u bivšoj državi. Sinu, koji je odmalena pokazivao umjetnički dar, nikada nije dijelio recepte, inzistirajući na tome da ovaj pronađe vlastiti put. “Kad sam s četiri godine pokušao napraviti neki portret, pitao sam ga kako da dobijem boju kože. Umjesto da mi kaže kako trebam pomiješati malo bijele, oker i crvene, odgovorio je da svaki čovjek ima svoju boju i da je sam moram otkriti. Hoću reći da u našoj obitelji nikad nije postojala mitomanijska komponenta, što mi je kasnije silno pomoglo”, ispričao je Braco. Druženje s očevim slavnim prijateljima, među kojima su bili nobelovci Ivo Andrić i Jean Paul Sartre, imalo je veliki utjecaj na njegovu kasniju demistifikaciju umjetnosti i umjetnika. “Tata mi je rekao da je Sartre napisao puno knjiga, ali ga nisam zbog toga smatrao većim čovjekom od našeg susjeda, poštara ili prodavačice. Vrlo rano shvatio sam da je svaki čovjek važan onoliko koliko je zanimljiv, bez obzira na svoju funkciju ili položaj u društvu. Sjećam se jedne zgode kad je Andrić navratio do nas. Od prijatelja sam za rođendan dobio njegovu knjigu ‘Na Drini ćuprija’, pa sam htio da mi napiše posvetu. Kad sam je otvorio, vidio sam da unutra piše ‘Mom dragom Braci od Zokija’. Zaklopio sam knjigu, shvativši da mi Zokijev potpis ima jednaku vrijednost kao autorov”, ispričao je.

Javnost je počeo šokirati još kao student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. “U ‘Večernjem listu’ sam objavio oglas da prodajem djela i ideje konceptualne umjetnosti. Jedne nedjelje, na vrata mi je pozvonio postariji gospodin koji se zainteresirao za oglas i pitao me što bih mu mogao ponuditi. Uveo sam ga u kuhinju i odgovorio: ‘Evo, za vas imam podvodni most Dubrovnik-Bari!’. Bio je to zapravo rad koji se sastojao od boca napunjenih slatkom vodom koje su putnici trajekta na liniji Dubrovnik-Bari bacali u more. Starčić se zbunjeno počešao po glavi i rekao kako nije imao to na umu; zanimalo ga je imam li kakvih antiknih škrinjica. Otišao je razočaran, vjerojatno smatrajući da mi nisu sve koze na broju”, smije se.

Kao student, s kolegom i prijateljem Goranom Trbuljakom, osnovao je “Grupu Tihomir Simčić”. Nazvali su se po umirovljeniku koji je, slučajno otvorivši vrata, ostavio otisak kvake na zidu kojeg su umjetnici prethodno obložili glinom (kad se Simčić potpisao pod svoj “rad”, postao je sinonim za anonimno-poznatog čovjeka u umjetničkom svijetu). U manifestu grupe navedeno je da članom može postati “svatko tko svjesno ili nesvjesno izazove neku vizualnu promjenu”. Trbuljak i Dimitrijević izlaze iz galerijskih u javne prostore, što je bio izraz želje za demokratizacijom i antiestetizacijom umjetničkog čina. Na otvorenju izložbe J. R. Sota u Muzeju suvremene umjetnosti, potonji dijeli posjetiteljima kokice, stvarajući ironijski odmak od umjetničkog establišmenta. “Pokušao sam ukazati na proizvoljnost pri stvaranju općeprihvaćenih vrijednosti. Neki su to doživjeli kao provokaciju, pa sam umalo dobio po nosu”, prisjeća se.

Premda je već tada stekao ugled i slavu u domovini, umalo je pao na diplomskom ispitu. “Bio sam prvi student zagrebačke Akademije koji je pokušao diplomirati s konceptualnim radom. Radilo se o diptihu renesansno zelene boje: na jednom panelu pisalo je ‘Leonardo da Vinci’, a na drugom ime mog penzionera Tihomira Simčića. Moj rad izazvao je raskol na Akademiji: jedni ga nisu htjeli priznati, a drugi, među kojima su bili akademici Reiser i Peić, moj su prolaz uvjetovali svojim ostavkama”, priča Dimitrijević, koji sedamdesetih godina prošlog stoljeća postaje jedna od najblistavijih zvijezda na konceptualnom nebu. Vrhunac njegova stvaralaštva označio je ciklus “Triptychos Post Historicus”, na kojem je radio puna tri desetljeća. U njemu je koristio tri kategorije, priznato umjetničko djelo, svakodnevne predmete i elemente iz prirode, poništavajući povijesnu hijerarhiju vrijednosti u korist cjeline u kojoj je svaki element jednakovrijedan. Činjenica da je uspio realizirati ovu ideju svjedoči o Bracinu ugledu: muzeji su mu posuđivali najvrednije slike, poput onih Van Gogha, Matissea i Picassa. Jedna od njegovih instalacija procijenjena na više od stotinu milijuna dolara! “Ljudi su bili šokirani, pitali su me zbog čega ne koristim reprodukcije slavnih djela. To, međutim, nipošto ne bi bilo isto: slike koje koristim imaju materijalno, sociološko i kulturološko značenje. Njihov kultni status, pa i tržišna vrijednost, čimbenici su koji igraju važnu ulogu u mojim triptisima”, objašnjava umjetnik.

Na opus se nadovezalo teoretsko djelo “Tractatus Post Historicus”, koje umnogome objašnjava Dimitrijevićev rad. “Ne postoje greške u povijesti – čitava povijest je greška”, temeljna je misao djela, a i ukupna Bracina opusa. “Uzmimo, primjerice, El Greca. Otkriven je tek koncem 19. stoljeća, premda je bio jedan od najvećih slikara u povijesti. Nitko to nije shvaćao dok ga nije otkrio neki francuski povjesničar umjetnosti. Za mene je to metafora činjenice da u društvu postoje velike pukotine u prihvaćanju nekih ideja u određenom vremenu. Čitav moj rad posvećen je toj individualnoj i društvenoj percepciji fenomena koji mogu proći posve nezapaženo u trenutku kad se događaju. I to se ponavlja kroz čitavu povijest. Uostalom, što je povijest ako ne puka subjekivnost koja se čitavom svijetu nameće kao objektivna istina. Tko god je pametan, zna da postoji pluralitet povijesti. Tu na scenu stupa moj pojam posthistorije, koja se nadaje kao stanje otvorenosti, koegzistencije različitih vrijednosti ali i odricanja povijesno nametnutih kultova. To je mjesto u kojem nema konačne istine. U posthistoriji, jedna sekunda odgovara vječnosti”, ispričao je. “Tractatus” se uvelike nadovezuje na izmišljenu priču koju je napisao kao 19-godišnjak. “U njoj se radi o dvojici srednjovjekovnih slikara koji su živjeli daleko od gradova i sela. Jednog dana, dok je lovio, kralj je izgubio psa, kojeg je pronašao u vrtu jednog od tih slikara. Kralj se oduševio njegovim radovima, pa ga je poveo sa sobom u dvorac. Ime tog  slikara bilo je Leonardo da Vinci. Ime drugog slikara nikad se nije saznalo. Priča govori o tome kako neka djela, koja mogu biti izvrsna, u određenom trenutku jednostavno nisu vidljiva. Zanimljivo, nijedan veliki umjetnik u povijesti nikad nije pomislio da je on – onaj drugi”, objašnjava.

Braco se ponekad znao sprdati na račun vlastite slave. Jednom je razgledavao izloške u nekom poznatom europskom muzeju. Prepoznavši umjetnika, ustreptali vlasnici muzeja pitali su ga bi li im prodao neko svoje djelo. “Dakako”, odvratio je Braco, a potom upro prstom u jedan kip: “Prodat ću vam ovo”. Zbunjeni, odvratili su da je to već njihovo. Braco ih je pogledao svisoka, a potom im održao kraće predavanje: “Bit umjetnosti je mogućnost izbora. Kreativni proces sastoji se upravo u tome da se umjetnik opredijeli za onu koju smatra najboljom. Tehnička izvedba je tek zanatski dio koji može izvesti svaki priučeni majstor – ja vam nudim svoj Izbor. Dakle, ubuduće možete izlagati taj materijalni predmet kao umjetninu onoga tko ju je napravio, ali i djelo koje je – između nebrojenih mogućnosti – odabrao Braco Dimitrijević”. Bojažljivo, upitali su ga za iznos koji moraju izdvojiti za Izbor. Braco je bubnuo toliku cifru da im se zavrtjelo u glavama. “Takvo djelo nikada nitko nije napravio u povijesti i to ne može biti jeftino!”, tobože se ljutnuo umjetnik. Shvativši da bi oklijevanje moglo značiti rast cijene, dobri ljudi ispisali su mu ček!

Piše: Lucija Kapural

Komentari