“Ona je krik okamenjen u bosanskom stećku”, riječi su kojima je Hanku Paldum opisao neki poetski raspoložen obožavatelj. U gotovo pola stoljeća, koliko njena zvijezda sjaji na estradnom nebu, ova krhka plavuša dirnula je mnoge duše. Poštuju je svi: ministri i njihovi vozači, sveučilišni profesori i zidari, penzioneri i srednjoškolci. Karijeru joj nije zasjenio nijedan skandal, ali su njen život obilježile brojne izdaje, čak od onih najbližih. Donosimo uzbudljivu životnu priču neuništive kraljice sevdaha!
Rođena je 1956. u bosanskom gradiću Čajniče. Odrasla je u siromašnoj obitelji uz braću Smaila i Mustafu te sestre Razu i Rasemu. Otac Mujo bio je zaposlen u drvnoj industriji, a kako je imao izuzetno vješte prste, u slobodno vrijeme bavio se izradom tambura, uz koje je svirao i pjevao. “Odgajani smo u patrijarhalnom duhu, a za žensku djecu vrijedila su posebna, stroža pravila”, prisjeća se. “Očeva riječ bila je zakon”. Mujina plaća nije bila dovoljna za sedmeročlanu obitelj, pa je majka Pemba počela tkati ćilime i prodavati ih. Premda su u mnogim stvarima oskudijevali, jednoga u obitelji nikad nije nedostajalo: pjesme. Lijepim se glasom osobito isticala Hanka. Malena je bila odlikašica, a nastavnik glazbenog odgoja ju je uključio u školski zbor. Nažalost, imala je ogromu tremu od javnih nastupa. Putovanja u Rudo, tijekom kojeg je ta njena osobina došla do izražaja, danas se prisjeća s osmijehom: “Mama me vodila u posjet tetki. Kad bi vlak ušao u tunel, ja bih zapjevala, a kad bi izašao iz tunela, ušutjela bih kao zalivena, jer sam bila sramežljiva. Putnici su pitali tko to tako lijepo pjeva, a ja sam gledala kroz prozor kao da me se to ne tiče, dok sam u dubini duše cvala od zadovoljstva”.
Od zadovoljstva će biti jako udaljena kad joj roditelji saopće odluku o odlasku iz Čajniča: “Rahmetli majka je osjetila da za nas djecu nema perspektive u maloj sredini, pa je nagovorila tatu da prodaju kuću i presele se u Sarajevo. Imala sam sedam godina kad sam napustila rodni kraj, ali je moja duša ostala u njemu”, ispričala je.
Kad joj je bilo dvanaest, Hanka je, glasom punim bojazni, rekla ocu da bi se jednog dana htjela baviti pjevanjem. Ovaj je, hladno je odmjerivši, njene snove otpisao konciznim odgovorom “jok”. Premda se očeve odluke nisu preispitivale, ljubav prema pjesmi bila je jača od svih zabrana. “Moj mlađi brat Smail bio je član kulturno-umjetničkog društva ‘Bratstvo’, a nije me morao puno nagovarati da im se i ja pridružim”, prisjeća se. Hanka se kroz prozor iskradala iz kuće, a Smail ju je “pokrivao” pred ocem. Koristila je svaku prigodu da se, barem na petnaestak minuta, pojavi na bini. Nerijetko bi se, ponesena pjesmom, vratila kući kasnije nego što je predvidjela, nakon čega bi je bez iznimke čekale batine. Direktor “Bratstva” Marijan Ravlić jedne je večeri posjetio Muju te ga usrdno zamolio ga da talentiranoj kćeri dopusti pjevati. Ovaj je teške duše pristao – pod uvjetom da djevojčicu na nastupe prati stariji brat Mustafa, koji za njim nije mnogo zaostajao u strogosti. S amaterskih natjecanja Hanka je redovito izlazila kao pobjednica, a za nagradu je dobivala čokoladu s rižom ili desetak ulaznica za kino.
Nakon očeve smrti, 18-godišnja Hanka je, unatoč protivljenju obitelji, položila audiciju na Radio Sarajevu te počela školovati glas i korepetirati s priznatim profesorima glazbe Zvonkom Nevžalom i Vaskom Pokrajčićem. Nakon dvije godine upornog rada, napravila je prvu snimku za radijski arhiv. Bila je to sevdalinka “Moj beharu ko li mi te bere”. Stasita plavuša u to je vrijeme slovila za jednu od najljepših djevojaka u Sarajevu. “Bilo je dosta momaka koji su me pokušavali osvojiti no ja sam ih izbjegavala, plašeći se ljubavi. U to se vrijeme na javno iskazivanje osjećaja gledalo prijekim okom, a ja sam se itekako bojala osude okoline”, prisjeća se. Sve se promijenilo kad se, u drugom razredu srednje škole, zaljubila u naočitog studenta književnosti Muradifa Brkića. Nakon četiri mjeseca druženja i razgovora po sarajevskim kafićima, Muradif joj je izjavio ljubav. Nekoliko dana kasnije, uzbuđena Hanka dovela je dragog majci na upoznavanje.
Bistri, šarmantni i elokventni mladić na prvi se pogled svidio Pembi, čak toliko da ga je povela ustranu i molila ga da “urazumi” njenu tvrdoglavu kćer i odgovori je od pjevačke karijere. Muradif je bio dovoljno pametan da shvati kako će teško zadržati Hanku ako stane na put njenoj ljubavi prema glazbi ali je pronašao način da istodobno udovolji budućoj punici. Ovako joj je rekao: “Gospođo, neka se bavi pjevanjem, ali pod jednim uvjetom: mora biti najbolja u Jugoslaviji!”.
Tako je i bilo. Kao 19-godišnjakinja, pobjeđuje na festivalu amatera “Pjevajmo danu mladosti”, s dirljivom pjesmom “Pokraj puta rodila jabuka”. Ubrzo potpisuje za diskografsku kući “Diskoton”, koja joj izdaje istoimenu singl ploču, te počinje suradnju sa skladateljem Mijatom Božovićem. S njegovom pjesmom “Voljela sam oči zelene” mlada se djevojka vinula u zvjezdanu orbitu, a taj narodnjački evergreen i danas se pjeva od Vardara do Triglava. Obožavatelje je pristojno ali odlučno odbijala: čim je diplomirao, Muradif ju je odveo do matičara. Vjenčanje je bilo skromno, a medeni mjesec kratak: on je otišao u vojsku, a ona na prvu jugoslavensku turneju. Po Muradifovom povratku iz vojske, supružnici osnivaju vlastitu diskografsku kuću “Sarajevo disk”, što će se pokazati itekako značajnim za daljnji tijek Hankine karijere.
Naime, za “Sarajevo disk potpisao je Milić Vukašinović, tadašnji frontmen grupe “Vatreni poljubac”. Čuvši njihovu pjesmu “Volio sam, volio”, Brkić dolazi na smjelu ideju. “Kako bi bilo da je moja supruga snimi?”, pita Vukašinovića. Ovaj ga gleda kao da je pao s kruške, a i sama Hanka odmahuje glavom, mrmljajući nešto o “miješanju krušaka i jabuka”. Njen muž je, međutim, bio vizionar. I vraški tvrdoglav čovjek. Već nakon prvih taktova, Vukašinović je shvatio da je bio žrtvom predrasuda. “Čim sam osjetio snagu i temperament njezina glasa, znao sam da ćemo zajedno razvaliti Jugu”, ispričao je. Pjesma, preimenovana u “Voljela sam, voljela”, dostiže milijunsku tiražu te donosi Hanki nagradu za pjevačicu godine. Učinila je ono što se smatralo nemogućim: pomirila je rock i folk publiku.
Ubrzo izlazi Hankin debitantski album, koji je po jednoj od pjesama dobio naziv “Čežnja”. Prvi put u povijesti jugoslavenske narodne glazbe, na tom nosaču zvuka korišteni su elektronski instrumenti, a takvo razbijanje žanrovskih barijera naišlo je na izvanredan prijem publike. Albumom “Sanjam” Hanka obara sve rekorde prodaje, te kreće na turneju po velikim sportskim dvoranama i stadionima diljem bivše države. U beogradskom “Domu sindikata”, za samo sedam dana održala je rekordnih četrnaest solističkih koncerata!
Prešavši u “Jugodisk”, oborila je još jedan rekord: potpisala je najveći novčani ugovor u povijesti jugoslavenske diskografije. O kojem je iznosu bila riječ, nikad nije otkrila, ali je napomenula kako si je od njega priuštila kuću u centru Sarajeva i stan na moru. Albumom “Tebi ljubavi” predstavlja novi imidž, s kratkom raščupanom frizurom poput Kim Wilde, da bi hvaljenim “Nema kajanja” napravila zaokret ka orijentalnom zvuku. Više nije bilo zaustavljanja: albumi “Bolno srce”, “Kani suzo izdajice”, “Vjetrovi tuge”, “Sevdahom kroz vrijeme” i “Što svaka žena” sanja osvojili su kako publiku tako i glazbene kritičare, a Hanka je jedna od rijetkih izvođačica s ovih prostora koja je, tijekom svih ovih godina, s lakoćom punila sarajevsku “Zetru”, zagrebački “Lisinski” i beogradski “Sava centar”.
Dok je Hankinoj karijeri sve išlo kao podmazano, u njezinu privatnom životu često je bolno škripalo. Ono što je trebalo biti najveća radost, donošenje djece na svijet, oba je puta umalo skončalo kobno: nakon što je rodila kćer Minelu, zbog zdravstvenih komplikacija doživjela je kliničku smrt, a isto se ponovilo pet godina kasnije sa sinom Mirzom. “Kliničku smrt” doživio je i njen brak s Muradifom. “Bili smo toliko zaljubljeni da sam vjerovala kako ćemo čitav život provesti zajedno. Danas znam da su muškarci labilni: umjesto da budu stijena na koju se obitelj može osloniti, dopuste da ih ponese kafana”, ispričala je o ljubavnom krahu.
Baš kad se pomirila s ulogom samohrane majke, život ju je ponovno izbacio iz kolosijeka. Rat, dotad samo riječ iz priča starijih, postao je surova realnost. Pokušavajući smiriti uzavrele nacionalističke strasti pred početak oružanog sukoba, Hanka je bila jedna od rijetkih zvijezda koje su sudjelovale na demonstracijama mira. “Musliman, Srbin i Hrvat, sve je to narod moj”, pjevala je tom prigodom, dokazujući da nikad nije zaboravila lekciju tolerancije koju joj je kao djevojčici usadio voljeni babo. Pjesma, međutim, nije mogla zaustaviti tenkove. Hrabra žena pune je četiri godine provela u opkoljenom Sarajevu s djecom, odbijajući napustiti domovinu. “Kad se osvrnem na te dane, sjetim se komada ljudskih tijela koji su letjeli oko mene. Ipak, ni u najtežim trenucima nismo se odrekli pjesme, koja je predstavljala želju da održimo zdrav duh. Onog dana kad je u moje dvorište pala granata, izišla sam ispred kuće da metlom očistim nered. Od tuge sam zapjevala jednu staru tužnu sevdalinku. U isto vrijeme sam mela, pjevala i plakala; bilo je to gotovo nadrealno iskustvo”, prisjeća se Hanka, koja je u međuvremeni doživjela još jedan bračni brodolom (suživot s trgovcem Fuadom Hamzićem opisala je kao “potpuni promašaj”) i niz propalih ljubavi. Dramu je proživljavala i s problematičnim sinom Mirzom, koji je završio u zatvoru nakon što je, pod utjecajem droge, 2014. godine naletio na tri žene u sarajevskom naselju Grbavica, nanijevši im lakše tjelesne ozljede.
Piše: Lucija Kapural
