Pleme Dani: Jeli su srca neprijatelja, a udovicama rezali prste

Prije 1938. godine, svijet nije znao za postojanje naroda Dani, možda najosebujnijeg plemena koje je ikad nastanjivalo područje Papue Nove Gvineje. Slučajno ih je otkrio zoolog Richard Archbold, tijekom svoje treće ekspedicije na Novu Gvineju. S njihovim običajima javnost je upoznao fotograf Markus Roth, koji je koncem te godine s plemenom proveo nekoliko tjedana, objektivom bilježeći svakodnevni život.

Roth je tako doznao da pleme mumificira svoje najhrabrije ratnike, na ceremoniji koja traje danima te uključuje ritualno opijanje i ples do iznemoglosti. Sudjelovao je na tzv. “festivalu svinja”, gosteći se stražnjim dijelom životinje koju pleme smatra delicijom. Veselo je prihvatio ponudu da zasvira u drevni instrument “pikon”, dok su se domaćini rugali njegovom “umijeću”. S čuđenjem je slušao, sporazumijevajući se s govornicima “rukama i nogama”, kako ovi neustrašivi ljudi svakog ljeta ratuju sa suparničkim plemenima Lani i Yali. Posebno su ga impresionirali štitnici koje muškarci nose na penisima, izrađeni od životinjskih rogova. Doznao je da sva tri plemena nastanjena u dolini Baliem nose slične “gaćice”, nazvane “koteka”, s tim da su one kod momaka plemena Yali tanke i izdužene, dok Laniji preferiraju kraće i šire modele. Na svoju žalost, shvatio je da nisu svi njihovi običaji tako zabavni i slikoviti.

Kao prvo, pleme je u to vrijeme još prakticiralo kanibalizam, gosteći se tijelima ubijenih neprijatelja. Sirovo srce bilo je rezervirano za ubojicu, a vjerovalo se da ovaj njegovom konzumacijom dobiva pokojnikovu snagu i mudrost. Rotha je ipak najviše šokiralo ritualno rezanje vrhova prstiju ženama. Činilo se to oštrom sjekirom, nakon što bi izgubile muža, oca ili sina, a ponekad su ovom užasu bile podvrgavane i djevojčice. Amputirani prsti potom bi se spalili, a pepeo pohranio u posebnu posudu. Ova stravična praksa, koja je simbolizirala bol zbog smrti bliskog muškarca a ujedno trebala zle duhove držati podalje, zakonom je zabranjena tek prije nekoliko godina.

Piše: Lucija Kapural

Komentari